Može li demilitarizirana zona okončati rat u Ukrajini?
Razgovarao: Vazha Tavberidze
Potpukovnik Jahara "Franky" Matisek je aktivni časnik američkih zračnih snaga, bivši zapovjedni pilot, instruktor, dobitnik brončane zvijezde i profesor na odjelu za nacionalnu sigurnost na Američkoj vojnoj akademiji pomorskih snaga.
Istraživao je i pisao o pitanjima tehnologije u budućim ratovima, hibridnim ratovima i pomoći sigurnosnim snagama.
Matisek u razgovoru za Gruzijski servis Radija Slobodna Europa govori o stanju ruske invazije na Ukrajinu nakon 1.000 dana rata i o tome jesu li Sjedinjene Države zaista učinile sve što su mogle za Ukrajinu.
Također, iznio je i ideju o stvaranju velike demilitarizirane zone između Ukrajine i Bjelorusije.
On ističe da je iznenadni ukrajinski prekogranični upad u Kursk već "razotkrio" prijetnje Moskve o nuklearnoj reakciji na invaziju.
Matisekovi stavovi su njegovi osobni i ne predstavljaju službeni stav američkih oružanih snaga ili američke vlade.
RSE: Oko 1.000 je dana od početka ruske invazije u punoj mjeri, gdje stojimo u ratu u Ukrajini?
Matisek: Na neki način, situacija izgleda gore, a na neki način izgleda bolje. Ono što bih rekao da izgleda bolje je da postoji veća europska jedinstvenost u obuci i opremanju ukrajinskih snaga. Također, tvrdim da su Sjedinjene Države zapravo bile prilično mlake u obuci Ukrajinaca, jer smo obučili tek oko 20.000 ljudi.
Dakle, bilo kakva percepcija da Sjedinjene Države čine sve za Ukrajinu, jednostavno nije točna. Također, smatram da postoji zabrinutost u vezi s tim što bi mogla učiniti sljedeća administracija novoizabranog predsjednika Donalda Trumpa u vezi s ratom u Ukrajini.
Ako bi morali govoriti o tome kuda sve ovo negativno vodi, onda svakako spomenimo uplitanja sjevernokorejskih trupa u rat. To daje jedan dodatni element. Postavlja se pitanje: je li ovo samo djelomično uplitanje 11.000 sjevernokorejskih vojnika?
No, kad počnete slušati glasine da Sjeverna Koreja možda Rusiji pošalje čak 100.000 vojnika, onda postaje vrlo zabrinjavajuće jer, kroz tijek rata, čini se da Rusiji počinje ponestajati sposobne ljudske snage za učinkovite kombinirane manevre i za postojanje dobro obučene i opremljene vojske koja bi mogla provoditi trenutne operacije.
Stoga se moraju osloniti na "napade ljudstvom u valovima" (operacije s velikim brojem vojnika koji se ne brinu o preživljavanju pojedinaca), a ovi napadi funkcioniraju sve dok su, iz ruske perspektive, ti ljudi ionako jednokratni.
Znači, vrlo je značajno kako oni funkcioniraju - u biti prisiljavaju Ukrajince da otkriju svoje obrane i položaje kako bi se nosili s "napadima ljudstvom u valovima". U međuvremenu, ruske zračno-desantne snage (VDV), koje su očito relativno bolje od većine ruskih snaga, u stanju su koristiti preciznu vatru tijekom vremena kako bi u osnovi polako oborile ukrajinsku obranu.
Ponovno, negativna stvar je da ruski ratni stroj i dalje melje. Još uvijek zauzimaju nova područja, posebno na istoku Ukrajine. I postoji veliko pitanje je li Moskva postigla svoje ratne ciljeve, odnosno potkopavanje političke potpore Zapada za nastavak rata u trećoj godini, pogotovo jer ne znamo što će nova Trumpova administracija učiniti.
RSE: S obzirom na sve to, u ovom kazalištu rata, koji čin sada gledamo i koliko smo udaljeni od velikog finala?
Matisek: Ako ste [ruski predsjednik Vladimir] Putin u Moskvi, očito želite iskoristiti ovu predsjedničku poziciju [odlazećeg američkog predsjednika Joea Bidena]. Dakle, možete reći da je zapravo prilično dobro što je Bidenova administracija naposljetku popustila i dopustila duži domet napada [Ukrajine] na ruski teritorij. A Ukrajinci su već ispalili nekoliko ATACMS raketa [balističkih raketa u Rusiju]. Domet ATACMS raketa je samo oko 300 kilometara...
RSE: Nije li zabluda nazivati ih raketama dugog dometa? To su jasno rakete kratkog dometa. Ne govorimo ovdje o Tomahawk raketama.
Matisek: Pa, za [američku] vojsku, 300 kilometara je sustav oružja dugog dometa. Ali potpuno ste u pravu, dug domet za vojsku znači nešto potpuno drugačije nego za mornaricu ili zrakoplovstvo. Ja sam pilot zračnih snaga, pa kad mislim na "dugi domet", mislim da mogu pogoditi bilo što na planetu s bilo kojeg mjesta. Volim koristiti termin "anti-strategija" za narativ u kojem je SAD, u biti, bio prisiljen dopustiti rakete dugog dometa i duboke udare u Rusiju, kad je riječ o 300 kilometara. To možete prijeći za nekoliko sati; to nije daleko ako se radi o jednodnevnom izletu.
Dakle, činjenica da smo sebi dopustili ulazak u tu raspravu – samoporažavajuću, samoodvraćajuću, petlju ili ciklus, kako god to želite nazvati – stvarno je nesretna jer je, opet, dala narativ Putinu, kojega se očito uhvatio.
On je upravo objavio novu, ažuriranu rusku nuklearnu doktrinu. Dvije najveće stvari koje je tamo istaknuo su da se svaki konvencionalni napad na Bjelorusiju sada smatra napadom na Rusiju. A druga stvar koja mi se činila vrlo značajnom je uključivanje praznih riječi – o zemlji koja nas napada uz potporu nuklearne sile – pa to su potencijalno Sjedinjene Države, Francuzi, Britanci – to također smatramo unutar okvira odgovora nuklearnim oružjem.
Mislim da je to "blef crvene linije", jer su Sjedinjene Države i kolektivni Zapad prelazili crvene linije Moskve posljednje tri, četiri godine. Ali to je pokušaj kontrole narativa i signaliziranja Zapadu da "ne možete dirati ovo jer smo sada povukli crtu [prema kojoj] vaše sudjelovanje u ovom ratu, sam čin toga, čini vas odgovornima za potencijalni nuklearni rat".
RSE: U tom slučaju, oni ne moraju čekati na novu eskalaciju od "Zapada". Prema toj ruskoj logici, Sjedinjene Države su već uključene i stoga su potencijalna meta za nuklearni napad. Što će oni učiniti da to provedu?
Matisek: Mislim da tu nema nikakvih promjena jer Rusija već ima nuklearnu doktrinu prema kojoj, ako im teritorij bude pod invazijom, imaju pravo na nuklearni odgovor. Pa, Ukrajinci su već pokazali da je to bila obična glupost. Tako da ne mislim da će Rusi uskoro koristiti nuklearno oružje.
Rusi mogu pričati, mogu zveckati oružjem koliko god žele, ali na kraju bi to zapravo nanijelo više štete ruskom ratnom stroju. Štetilo bi im još više, dodatno bi ih izoliralo. Ostatak svijeta će suditi o postupcima Moskve i njihovoj upotrebi nuklearnog oružja kada se opstanak ruskog države i ruskog vodstva ne bude dovodilo u pitanje.
RSE: Ako se možemo vratiti na drugi dio prethodnog pitanja: Koliko smo blizu krajnjoj igri, pod uvjetom da se trenutni trendovi nastave i pretpostavljajući da neće biti intervencije Trumpa?
Matisek: Mogao bih reći da će ovo trajati još tri godine.
RSE: Gledajući bojište, postoji li još uvijek slučaj koji bi podržao Ukrajinu u pogledu pobjede na fronti, ponovnog zauzimanja svih svojih teritorija i istjerivanja Rusa, ili je taj vlak već otišao?
Matisek: Da moram ovo predstaviti u metafori logorske vatre: Zamislite veliku logorsku vatru, a ako je ta vatra standard za ponovno zauzimanje Luhanska i [ostatka] Donbasa i Krima, šanse da se to dogodi su tek mali žar, a vatra je uglavnom ugašena.
Dakle, ne izgleda dobro, s obzirom na trenutne trendove, iako mislim da bi se stvari mogle promijeniti – to bi bilo kada bi Europska unija poslala misiju pod zastavom EU-a u Ukrajinu i povukla crtu u pijesku, govoreći da "ruske snage neće prijeći ove linije jer to smatramo invazijom Europe."
RSE: Koliko je to vjerojatno, s obzirom na ono što smo vidjeli u Europi? I što je zanimljivo, jedan od mirovnih planova koji je nastao iz tabora novoizabranog predsjednika Trumpa zapravo uključuje stvaranje demilitarizirane zone i njezino popunjavanje ne američkim, već europskim trupama. Sada, bez trunke sarkazma, koliko je realno da Europa tome pristane?
Matisek: Ideja da ruske snage na kraju stignu do Kijeva ili dalje na zapad tijekom sljedećih tri do pet godina natjerala bi Europljane da to učine, zajedno s Amerikancima koji bi Europljanima rekli: "Morate to učiniti".
I za to postoji model; to je u osnovi način na koji su se Sjeverna Koreja i Južna Koreja morale u biti razdvojiti. Je li to najbolji idealan ishod? Ne, naravno da je najbolji idealan ishod da sve ruske snage napuste cijelu Ukrajinu. No, moramo se vratiti realizmu.
Koliko su Amerikanci, Kanađani i Europljani spremni boriti se i ginuti za svaki centimetar ukrajinskog teritorija? I to postaje pitanje političke volje i domaće politike.
I u biti bi se stvorila velika demilitarizirana zona, praktički između Ukrajine i Bjelorusije, Rusije i okupiranih dijelova Ukrajine. To bi zapravo bila milijunima mina prekrivena zemlja i ukrajinske obrambene baze, vjerojatno s trupama Europske unije kao promatračima, mirovnjacima i dijelom te linije odvraćanja.
To bi zapravo, ako hoćete, postalo jedna velika prepreka. To bi bio idealan ishod za mnoge zemlje, posebno u Europi. To je stvarno depresivno i nesretno, ali teško je uvjeriti prosječnog Amerikanca ili prosječnog Europljanina da je ovaj rat zapravo vrijedan borbe i umiranja. Da, vrijedi se boriti za njega, ali…
RSE: Umrijeti za to je druga stvar.
Matisek: Upravo tako.
RSE: Sada govorimo o hipotetičkim situacijama, zar ne? Ako taj plan postane stvarnost, netko će morati nadzirati demilitariziranu zonu, zar ne? Ne bi to mogli biti samo Ukrajinci.
Matisek: To bi morala biti misija pod zastavom Europske unije. NATO ne bi želio biti zadužen za takvu vrstu misije.
RSE: Zbog petog članka [Sjevernoatlantskog ugovora koji predviđa zajedničku obranu u slučaju napada na bilo koju članicu]?
Matisek: Da.
RSE: Onda ulazimo u vrlo nejasno područje - tko bi zapravo bio voljan poslati trupe tamo. A još nejasnije pitanje bi bilo - što će se dogoditi ako dođe do bilo kakvog obnovljenog vojnog sukoba i te se trupe nađu u opasnosti?
Matisek: Dakle, u vezi s prvim pitanjem, rekao bih da su većina istočnoeuropskih zemalja voljne – Baltik bi bio voljan poslati snage, a Poljska sigurno – a nakon toga postaje prilično nejasno. Tvrdim da bi Francuzi vjerojatno bili voljni to učiniti, a kladim se da bi i Nijemci bili voljni to učiniti. I smatram da već prilično dobro znamo tko bi bio voljan to učiniti, jer već postoji neki okvir: NATO već ima eFP, ojačanu Prednju prisutnost, na Baltiku, neku vrstu odvraćajuće snage.
RSE: Ali oni su vrlo prikladno pod NATO-ovim kišobranom. Ove snage ovdje ne bi bile.
Matisek: Da, ali, u svrhu rasprave, postoji dovoljno preklapanja između EU i NATO-a, mogli bi koristiti eFP, mogli bi posuditi dio EFP strukture. I rekao bih da biste vjerojatno dobili sličan miks snaga iz EU-a, uz Kanađane, Britance, pa čak i Norvežane, kladim se.
RSE: Budući da govorimo o vojskama i, u širem smislu, ljudskim resursima, koji je hitniji problem za Ukrajinu u ovoj fazi, manjak opreme ili manjak ljudstva?
Matisek: To je snaga u ljudstvu. Europljani, Amerikanci i Britanci, sve te zemlje koje su voljne obučavati Ukrajince, mogu obučiti više, pitanje je samo može li Ukrajina poslati više. I osigurati im dovoljno muškaraca i žena u vojnoj dobi, jer žene također imaju pravo služiti u ukrajinskoj vojsci. Dakle, to postaje ogroman faktor.
Znamo da je u interesu Njemačke da ne dopusti pad Ukrajine. Mislim da je prošli tjedan objavljen veliki izvještaj koji predviđa da bi, ako Ukrajina padne ili bude napuštena, Europa mogla očekivati između 10 i 15 milijuna ukrajinskih izbjeglica, a to bi bilo daleko disruptivnije ekonomski i politički.
Dakle, da, to je snaga u ljudstvu. Jedino što možete učiniti da kompenzirate manjak ljudstva je imati više dronova. Budući da nemaju ljudstva, doista vidite da Ukrajinci naglašavaju jeftine bespilotne letjelice koje se ne mogu ometati, koje koriste umjetnu inteligenciju, a to je način da se prevlada problem radne snage. No, u nekom trenutku, ipak su potrebni ljudi na terenu da upravljaju dronovima.
RSE: Već smo razgovarali o zelenom svjetlu za ATACMS od Sjedinjenih Država. Vratimo se na to. Što se promijenilo u izračunima Bidenove administracije što ih je natjeralo da misle da je sada pravo vrijeme?
Matisek: Definitivno je to da je administracija bila pod velikim pritiskom zbog dovođenja 11.000 sjevernokorejskih trupa u Rusiju, u Kursku oblast. Mislim da su bili pod velikim pritiskom, i interno i eksterno, zbog toga što su dopustili da Sjeverna Koreja bude uključena u ovaj rat bez ikakve vrste odgovora tipa "milo za drago". Južnokorejci su također prilično uzrujani i ljuti zbog toga. Dakle, ovo je morao biti prirodni odgovor.
RSE: Čini se da je opći konsenzus taj da dolazi prekasno, ali ipak treba postaviti pitanje - kakav se očekuje utjecaj?
Matisek: Opet, eskalacija "milo za drago" od trenutne administracije jednostavno je došla prekasno. Čini se da je to tema – previše malo, prekasno, previše otvorenih rasprava, previše vremena da Rusiji omogućimo da se prilagodi prije nego što se ovi oružja počnu koristiti, tako da ih ne možete iskoristiti u trenutku.
Jamčim vam, Rusi su dali sve od sebe da se rasprše nakon tog najavljivanja, u smislu koncentriranja formacija i pokušaja da izvuku stvari iz skladišta, da minimiziraju štetu koju ATACMS može nanijeti.
Dakle, to je ono što smatram nesretnim u vezi s tim, da SAD pokušava postupno eskalirati, ali to čini vrlo otvoreno, a to zapravo potkopava namjeru i svrhu. I iskreno, ovo je i dalje rat, pa kad radite ovakve stvari, čini se da je to više kao rat politike i diplomacije nego stvaran vojni rat za poraz Rusije i onesposobljavanje njezine sposobnosti da ikada ponovno napadne susjeda.
Potpukovnik Jahara "Franky" Matisek je aktivni časnik američkih zračnih snaga, bivši zapovjedni pilot, instruktor, dobitnik brončane zvijezde i profesor na odjelu za nacionalnu sigurnost na Američkoj vojnoj akademiji pomorskih snaga.
Istraživao je i pisao o pitanjima tehnologije u budućim ratovima, hibridnim ratovima i pomoći sigurnosnim snagama.
Matisek u razgovoru za Gruzijski servis Radija Slobodna Europa govori o stanju ruske invazije na Ukrajinu nakon 1.000 dana rata i o tome jesu li Sjedinjene Države zaista učinile sve što su mogle za Ukrajinu.
Također, iznio je i ideju o stvaranju velike demilitarizirane zone između Ukrajine i Bjelorusije.
On ističe da je iznenadni ukrajinski prekogranični upad u Kursk već "razotkrio" prijetnje Moskve o nuklearnoj reakciji na invaziju.
Matisekovi stavovi su njegovi osobni i ne predstavljaju službeni stav američkih oružanih snaga ili američke vlade.
RSE: Oko 1.000 je dana od početka ruske invazije u punoj mjeri, gdje stojimo u ratu u Ukrajini?
Matisek: Na neki način, situacija izgleda gore, a na neki način izgleda bolje. Ono što bih rekao da izgleda bolje je da postoji veća europska jedinstvenost u obuci i opremanju ukrajinskih snaga. Također, tvrdim da su Sjedinjene Države zapravo bile prilično mlake u obuci Ukrajinaca, jer smo obučili tek oko 20.000 ljudi.
Dakle, bilo kakva percepcija da Sjedinjene Države čine sve za Ukrajinu, jednostavno nije točna. Također, smatram da postoji zabrinutost u vezi s tim što bi mogla učiniti sljedeća administracija novoizabranog predsjednika Donalda Trumpa u vezi s ratom u Ukrajini.
Ako bi morali govoriti o tome kuda sve ovo negativno vodi, onda svakako spomenimo uplitanja sjevernokorejskih trupa u rat. To daje jedan dodatni element. Postavlja se pitanje: je li ovo samo djelomično uplitanje 11.000 sjevernokorejskih vojnika?
No, kad počnete slušati glasine da Sjeverna Koreja možda Rusiji pošalje čak 100.000 vojnika, onda postaje vrlo zabrinjavajuće jer, kroz tijek rata, čini se da Rusiji počinje ponestajati sposobne ljudske snage za učinkovite kombinirane manevre i za postojanje dobro obučene i opremljene vojske koja bi mogla provoditi trenutne operacije.
Stoga se moraju osloniti na "napade ljudstvom u valovima" (operacije s velikim brojem vojnika koji se ne brinu o preživljavanju pojedinaca), a ovi napadi funkcioniraju sve dok su, iz ruske perspektive, ti ljudi ionako jednokratni.
Znači, vrlo je značajno kako oni funkcioniraju - u biti prisiljavaju Ukrajince da otkriju svoje obrane i položaje kako bi se nosili s "napadima ljudstvom u valovima". U međuvremenu, ruske zračno-desantne snage (VDV), koje su očito relativno bolje od većine ruskih snaga, u stanju su koristiti preciznu vatru tijekom vremena kako bi u osnovi polako oborile ukrajinsku obranu.
Ponovno, negativna stvar je da ruski ratni stroj i dalje melje. Još uvijek zauzimaju nova područja, posebno na istoku Ukrajine. I postoji veliko pitanje je li Moskva postigla svoje ratne ciljeve, odnosno potkopavanje političke potpore Zapada za nastavak rata u trećoj godini, pogotovo jer ne znamo što će nova Trumpova administracija učiniti.
RSE: S obzirom na sve to, u ovom kazalištu rata, koji čin sada gledamo i koliko smo udaljeni od velikog finala?
Matisek: Ako ste [ruski predsjednik Vladimir] Putin u Moskvi, očito želite iskoristiti ovu predsjedničku poziciju [odlazećeg američkog predsjednika Joea Bidena]. Dakle, možete reći da je zapravo prilično dobro što je Bidenova administracija naposljetku popustila i dopustila duži domet napada [Ukrajine] na ruski teritorij. A Ukrajinci su već ispalili nekoliko ATACMS raketa [balističkih raketa u Rusiju]. Domet ATACMS raketa je samo oko 300 kilometara...
RSE: Nije li zabluda nazivati ih raketama dugog dometa? To su jasno rakete kratkog dometa. Ne govorimo ovdje o Tomahawk raketama.
Matisek: Pa, za [američku] vojsku, 300 kilometara je sustav oružja dugog dometa. Ali potpuno ste u pravu, dug domet za vojsku znači nešto potpuno drugačije nego za mornaricu ili zrakoplovstvo. Ja sam pilot zračnih snaga, pa kad mislim na "dugi domet", mislim da mogu pogoditi bilo što na planetu s bilo kojeg mjesta. Volim koristiti termin "anti-strategija" za narativ u kojem je SAD, u biti, bio prisiljen dopustiti rakete dugog dometa i duboke udare u Rusiju, kad je riječ o 300 kilometara. To možete prijeći za nekoliko sati; to nije daleko ako se radi o jednodnevnom izletu.
Dakle, činjenica da smo sebi dopustili ulazak u tu raspravu – samoporažavajuću, samoodvraćajuću, petlju ili ciklus, kako god to želite nazvati – stvarno je nesretna jer je, opet, dala narativ Putinu, kojega se očito uhvatio.
On je upravo objavio novu, ažuriranu rusku nuklearnu doktrinu. Dvije najveće stvari koje je tamo istaknuo su da se svaki konvencionalni napad na Bjelorusiju sada smatra napadom na Rusiju. A druga stvar koja mi se činila vrlo značajnom je uključivanje praznih riječi – o zemlji koja nas napada uz potporu nuklearne sile – pa to su potencijalno Sjedinjene Države, Francuzi, Britanci – to također smatramo unutar okvira odgovora nuklearnim oružjem.
Mislim da je to "blef crvene linije", jer su Sjedinjene Države i kolektivni Zapad prelazili crvene linije Moskve posljednje tri, četiri godine. Ali to je pokušaj kontrole narativa i signaliziranja Zapadu da "ne možete dirati ovo jer smo sada povukli crtu [prema kojoj] vaše sudjelovanje u ovom ratu, sam čin toga, čini vas odgovornima za potencijalni nuklearni rat".
RSE: U tom slučaju, oni ne moraju čekati na novu eskalaciju od "Zapada". Prema toj ruskoj logici, Sjedinjene Države su već uključene i stoga su potencijalna meta za nuklearni napad. Što će oni učiniti da to provedu?
Matisek: Mislim da tu nema nikakvih promjena jer Rusija već ima nuklearnu doktrinu prema kojoj, ako im teritorij bude pod invazijom, imaju pravo na nuklearni odgovor. Pa, Ukrajinci su već pokazali da je to bila obična glupost. Tako da ne mislim da će Rusi uskoro koristiti nuklearno oružje.
Rusi mogu pričati, mogu zveckati oružjem koliko god žele, ali na kraju bi to zapravo nanijelo više štete ruskom ratnom stroju. Štetilo bi im još više, dodatno bi ih izoliralo. Ostatak svijeta će suditi o postupcima Moskve i njihovoj upotrebi nuklearnog oružja kada se opstanak ruskog države i ruskog vodstva ne bude dovodilo u pitanje.
RSE: Ako se možemo vratiti na drugi dio prethodnog pitanja: Koliko smo blizu krajnjoj igri, pod uvjetom da se trenutni trendovi nastave i pretpostavljajući da neće biti intervencije Trumpa?
Matisek: Mogao bih reći da će ovo trajati još tri godine.
RSE: Gledajući bojište, postoji li još uvijek slučaj koji bi podržao Ukrajinu u pogledu pobjede na fronti, ponovnog zauzimanja svih svojih teritorija i istjerivanja Rusa, ili je taj vlak već otišao?
Matisek: Da moram ovo predstaviti u metafori logorske vatre: Zamislite veliku logorsku vatru, a ako je ta vatra standard za ponovno zauzimanje Luhanska i [ostatka] Donbasa i Krima, šanse da se to dogodi su tek mali žar, a vatra je uglavnom ugašena.
Dakle, ne izgleda dobro, s obzirom na trenutne trendove, iako mislim da bi se stvari mogle promijeniti – to bi bilo kada bi Europska unija poslala misiju pod zastavom EU-a u Ukrajinu i povukla crtu u pijesku, govoreći da "ruske snage neće prijeći ove linije jer to smatramo invazijom Europe."
RSE: Koliko je to vjerojatno, s obzirom na ono što smo vidjeli u Europi? I što je zanimljivo, jedan od mirovnih planova koji je nastao iz tabora novoizabranog predsjednika Trumpa zapravo uključuje stvaranje demilitarizirane zone i njezino popunjavanje ne američkim, već europskim trupama. Sada, bez trunke sarkazma, koliko je realno da Europa tome pristane?
Matisek: Ideja da ruske snage na kraju stignu do Kijeva ili dalje na zapad tijekom sljedećih tri do pet godina natjerala bi Europljane da to učine, zajedno s Amerikancima koji bi Europljanima rekli: "Morate to učiniti".
I za to postoji model; to je u osnovi način na koji su se Sjeverna Koreja i Južna Koreja morale u biti razdvojiti. Je li to najbolji idealan ishod? Ne, naravno da je najbolji idealan ishod da sve ruske snage napuste cijelu Ukrajinu. No, moramo se vratiti realizmu.
Koliko su Amerikanci, Kanađani i Europljani spremni boriti se i ginuti za svaki centimetar ukrajinskog teritorija? I to postaje pitanje političke volje i domaće politike.
I u biti bi se stvorila velika demilitarizirana zona, praktički između Ukrajine i Bjelorusije, Rusije i okupiranih dijelova Ukrajine. To bi zapravo bila milijunima mina prekrivena zemlja i ukrajinske obrambene baze, vjerojatno s trupama Europske unije kao promatračima, mirovnjacima i dijelom te linije odvraćanja.
To bi zapravo, ako hoćete, postalo jedna velika prepreka. To bi bio idealan ishod za mnoge zemlje, posebno u Europi. To je stvarno depresivno i nesretno, ali teško je uvjeriti prosječnog Amerikanca ili prosječnog Europljanina da je ovaj rat zapravo vrijedan borbe i umiranja. Da, vrijedi se boriti za njega, ali…
RSE: Umrijeti za to je druga stvar.
Matisek: Upravo tako.
RSE: Sada govorimo o hipotetičkim situacijama, zar ne? Ako taj plan postane stvarnost, netko će morati nadzirati demilitariziranu zonu, zar ne? Ne bi to mogli biti samo Ukrajinci.
Matisek: To bi morala biti misija pod zastavom Europske unije. NATO ne bi želio biti zadužen za takvu vrstu misije.
RSE: Zbog petog članka [Sjevernoatlantskog ugovora koji predviđa zajedničku obranu u slučaju napada na bilo koju članicu]?
Matisek: Da.
RSE: Onda ulazimo u vrlo nejasno područje - tko bi zapravo bio voljan poslati trupe tamo. A još nejasnije pitanje bi bilo - što će se dogoditi ako dođe do bilo kakvog obnovljenog vojnog sukoba i te se trupe nađu u opasnosti?
Matisek: Dakle, u vezi s prvim pitanjem, rekao bih da su većina istočnoeuropskih zemalja voljne – Baltik bi bio voljan poslati snage, a Poljska sigurno – a nakon toga postaje prilično nejasno. Tvrdim da bi Francuzi vjerojatno bili voljni to učiniti, a kladim se da bi i Nijemci bili voljni to učiniti. I smatram da već prilično dobro znamo tko bi bio voljan to učiniti, jer već postoji neki okvir: NATO već ima eFP, ojačanu Prednju prisutnost, na Baltiku, neku vrstu odvraćajuće snage.
RSE: Ali oni su vrlo prikladno pod NATO-ovim kišobranom. Ove snage ovdje ne bi bile.
Matisek: Da, ali, u svrhu rasprave, postoji dovoljno preklapanja između EU i NATO-a, mogli bi koristiti eFP, mogli bi posuditi dio EFP strukture. I rekao bih da biste vjerojatno dobili sličan miks snaga iz EU-a, uz Kanađane, Britance, pa čak i Norvežane, kladim se.
RSE: Budući da govorimo o vojskama i, u širem smislu, ljudskim resursima, koji je hitniji problem za Ukrajinu u ovoj fazi, manjak opreme ili manjak ljudstva?
Matisek: To je snaga u ljudstvu. Europljani, Amerikanci i Britanci, sve te zemlje koje su voljne obučavati Ukrajince, mogu obučiti više, pitanje je samo može li Ukrajina poslati više. I osigurati im dovoljno muškaraca i žena u vojnoj dobi, jer žene također imaju pravo služiti u ukrajinskoj vojsci. Dakle, to postaje ogroman faktor.
Znamo da je u interesu Njemačke da ne dopusti pad Ukrajine. Mislim da je prošli tjedan objavljen veliki izvještaj koji predviđa da bi, ako Ukrajina padne ili bude napuštena, Europa mogla očekivati između 10 i 15 milijuna ukrajinskih izbjeglica, a to bi bilo daleko disruptivnije ekonomski i politički.
Dakle, da, to je snaga u ljudstvu. Jedino što možete učiniti da kompenzirate manjak ljudstva je imati više dronova. Budući da nemaju ljudstva, doista vidite da Ukrajinci naglašavaju jeftine bespilotne letjelice koje se ne mogu ometati, koje koriste umjetnu inteligenciju, a to je način da se prevlada problem radne snage. No, u nekom trenutku, ipak su potrebni ljudi na terenu da upravljaju dronovima.
RSE: Već smo razgovarali o zelenom svjetlu za ATACMS od Sjedinjenih Država. Vratimo se na to. Što se promijenilo u izračunima Bidenove administracije što ih je natjeralo da misle da je sada pravo vrijeme?
Matisek: Definitivno je to da je administracija bila pod velikim pritiskom zbog dovođenja 11.000 sjevernokorejskih trupa u Rusiju, u Kursku oblast. Mislim da su bili pod velikim pritiskom, i interno i eksterno, zbog toga što su dopustili da Sjeverna Koreja bude uključena u ovaj rat bez ikakve vrste odgovora tipa "milo za drago". Južnokorejci su također prilično uzrujani i ljuti zbog toga. Dakle, ovo je morao biti prirodni odgovor.
RSE: Čini se da je opći konsenzus taj da dolazi prekasno, ali ipak treba postaviti pitanje - kakav se očekuje utjecaj?
Matisek: Opet, eskalacija "milo za drago" od trenutne administracije jednostavno je došla prekasno. Čini se da je to tema – previše malo, prekasno, previše otvorenih rasprava, previše vremena da Rusiji omogućimo da se prilagodi prije nego što se ovi oružja počnu koristiti, tako da ih ne možete iskoristiti u trenutku.
Jamčim vam, Rusi su dali sve od sebe da se rasprše nakon tog najavljivanja, u smislu koncentriranja formacija i pokušaja da izvuku stvari iz skladišta, da minimiziraju štetu koju ATACMS može nanijeti.
Dakle, to je ono što smatram nesretnim u vezi s tim, da SAD pokušava postupno eskalirati, ali to čini vrlo otvoreno, a to zapravo potkopava namjeru i svrhu. I iskreno, ovo je i dalje rat, pa kad radite ovakve stvari, čini se da je to više kao rat politike i diplomacije nego stvaran vojni rat za poraz Rusije i onesposobljavanje njezine sposobnosti da ikada ponovno napadne susjeda.