'Netko kupuje brodove i kuće, a ja želim poklanjati nacionalno vrijedne projekte’

Dr. Ante Žužul, vlasnik Školske knjige, koji je novac za kupnju te izdavačke kuće do 1997. zaradio u graditeljstvu, mecena je brojnih kulturnjaka, a posebno je sretan zbog toga što je upravo primio nagradu Hrvatskog kulturnog kluba za promicanje krvatske kulture u svijetu

Nagrada Hrvatskog kulturnog kluba za promicanje hrvatske kulture u svijetu bila je inventura koja pokazuje da je Školska knjiga u svojoj dugogodišnjoj povijesti izdala 450 milijuna knjiga i preko 50.000 naslova. Za koji mjesec dr. Ante Žužul imat će posebnu obljetnicu, dvadeset godina od kada je na čelu te velike i značajne institucije koja je sve vrijeme postojanja čuvala i promicala hrvatsku kulturu, baštinu i jezik. Dok su drugi kupovali hotele i tvornice, Žužul je odlučio kupiti izdavačku kuću u kojoj se, kako kaže, stalno događao i događa život. Te 1997. Školska knjiga je imala 305 vlasnika koji su mu prodali dionice, a hrvatski književnik Branimir Donat tada je napisao kako je neviđen slučaj da se netko pojavljuje u kulturi i dionice plaća u kešu.

- To sam mogao jer sam dugo godina radio u graditeljstvu, kaže Žužul čija je obitelj iz sela Grubine pokraj Imotskog. Slavna su loza ti Žužuli, iz sela Grubine, mjesta za koje mediji znaju reći da “ima 800 stanovnika i 118 Mercedesa”. Danas Žužuli žive raštrkani svugdje po svijetu, mnogi su napravili karijere, a kako Imoćane prati glas da su spretni u poslu, zanimalo me kako je Ante Žužul završio s knjigom i izdavaštvom, gdje novca baš i nema previše.

- Vidite, trebao sam ostati nakon studija na Filozofskom fakultetu kao asistent, ali to nakon 1971. nije bilo moguće jer se naprosto nigdje nisam mogao zaposliti. U međuvremenu sam se s ocem i bratom bavio graditeljstvom jer su oni radili preko 20 godina u Njemačkoj, ali knjige nikada nisam zaboravio. Izdao sam “Izabrane prepjeve” Nikole Miličevića, pa Hrvatski leksikon, otkupio “Panoramu” i pretvorio je u uljuđeni list.

Žužul, koji je i sam često pisao kolumne, eseje, predgovore, kaže da svaku knjigu “osjeti, opipa, zagrli. - Pateru Dudi nedavno sam poklonio dva sveska naše knjige, “Novi testament” i poslao mu po Enesu Kiševiću. Napisao sam posvetu “Blagujte ovo blago, dragi Duda”.

Ali, nema tu u izdavaštvu velikog novca, nije to baš biznis u kojem se bogati, pitam Žužula koji mi objašnjava kako ga često i djeca pitaju “zašto ulaziš u trošak, a nema dobiti”.

- Ne bi bilo nacionalno vrijednih projekata da nije toga. Netko kupuje brodove i kuće, a ja sam sve to želio pokloniti hrvatskoj kulturi. Jer mnoge ozbiljne knjige su nekomercijalne, ali su toliko nacionalno i kulturno vrijedne da bi bez njih Hrvatska teško očuvala svoj identitet.

Dr. Žužul ovih je dana posebno ponosan na priznanje Hrvatskog kulturnog kluba koji je dodijelio godišnju nagradu za promicanje hrvatske kulture u svijetu Školskoj knjizi.

- Ovdje se čuvala ne samo baština, već i jezik i domovina, tu se mrijestila misao, rađala nova nacionalna paradigma, kaže za svoju Školsku knjigu, u kojoj danas radi 350 ljudi, a kada se uračunaju i zaposleni u Grafičkom zavodu Hrvatske, koji slavi 150. godišnjicu, ukupno ih je gotovo 550.

- Mene ta nagrada posebno veseli, jer je prvi predsjednik Hrvatskog kulturnog kluba bio Vladimir Nazor, a okupljao je značajne ljude, od Ive Tijardovića, Ivana Supeka, Ranka Marinkovića, sada Šimu Šimatovića, velikane koji su puno dali hrvatskoj kulturi i čuvali hrvatski identitet u teškim povijesnim okolnostima.

Poruka globalizacije

 Žužul naglašava da živimo u vremenu u kojem pobjeđuje relativitet, potiskuju se nacionalne i tradicionalne vrijednosti. - Hrvati nekritički primaju i usvajaju poruke globalizacije i ideje što ulaze u naš prostor. To može rezultirati pogubnim gubljenjem identiteta, svijesti o sebi i samosvijesti.

Cijeli život Ante Žužul okružen je knjigama. I kada se na trenutak otisnuo u graditeljski biznis, maštao je o knjigama, o kojima mi govori s nevjerojatnim oduševljenjem. - Pa kako i ne bih, kada s knjigama ostvarujemo komunikaciju sa svijetom, deprovincijaliziramo ljudski duh, a istodobno palimo svijeću u dušama ljudi te svjedočimo i čuvamo svoj identitet.

Nabrajajući zaista sjajne projekte koji su nastali u prošlosti, Žužul ističe i podatak da je Školska knjiga objavila između ostalog 77 rječnika na 23 svjetska jezika i time otvorila ljudima prozor u svijet. - Svijet je mogao ugledati Hrvatsku, a Hrvatska svijet. Utemeljili smo mnoge biblioteke između ostalog ediciju “Hrvatska i Europa”, “Vrhove svjetske književnosti”, mnoge biblioteke znanosti, kulture i umjetnosti.

Prvo vatreno krštenje, kada se politika umiješala u Žužulov život, zbilo se 1971., kada je postao “zabranjeni čovjek”. Sudbina Imoćana bila je takva da su u povijesti jedni išli “desno”, drugi “lijevo”.

- Bilo je i lijevih i desnih, ali svakog čovjeka koji je činio dobro za svoj narod treba poštivati, bez obzira na te podjele. Moj otac je imao svog bratića, admirala Josipa Žužula, koji je mene u jednom trenutku spasio zatvora. Kada su me nakon 1971. htjeli hapsiti, admiral Žužul je rekao “ako ga netko treba hapsiti, to ću biti ja a ne vi”. Sigurno je zbog mene i svoje uloge branitelja mnogih ljudi imao velikih nevolja pa su ga četiri godine prije roka poslali u mirovinu. Bio je zamjenik komandanta mornarice Jugoslavije admirala Ive Purišića, bio je veliki čovjek. Kada je odlazio s ovoga svijeta, zahvalio sam mu i rekao da je pomogao mnogim Hrvatima i ljudima kao istinski domoljub i humanist. Imao je svoj put, treba to razumjeti, kao što su se neki odlučili ići desnom, a neki lijevom stranom. Treba poštivati ljude koji su imali svoje ciljeve, a prije svega slobodu, socijalnu i nacionalnu pravdu.

Početkom 70-ih ta Žužulova generacija “pustila je krik”, a želja za čistim računima u bivšoj državi za mnoge je završila progonom i zatvorom. Posljedice 71. osjećao je i Ante Žužul, ocijenivši generaciju hrvatskih sveučilištaraca “genijalnim i velikim ljudima koji su bili vezani za domovinu i humana načela, i kod kojih nije bilo nikakve mržnje”. Kasnije će i jedan od glavnih protagonista studentskog bunta Dražen Budiša uređivati u Školskoj knjizi biblioteku “Starine”.

Vezan uz knjigu

Prvo ozbiljnije druženje s knjigama za Žužula je počelo još za vrijeme studija na Filozofskom fakultetu. - Vječno sam ostao vezan za knjigu, kaže mi i opisuje dolazak u Školsku knjigu kao na mjesto “prepuno pameti”.

- Zahvalan sam svima onima kojih više nema i onih koji su živi i borili se za Školsku knjigu kao veliku nacionalnu instituciju. Uostalom, i prije Žužula Školska knjiga je bila značajna institucija koja je “proizvodila” knjige za cijelu bivšu državu i nije bilo mjesta u Jugoslaviji gdje se nije učilo iz knjiga koje je ta izdavačka kuća oblikovala. Tako da se i danas na sveučilištima u susjednim državama koriste sveučilišni udžbenici, leksikoni, rječnici i ostale knjige iz znanosti i kulture.

Mnoge projekte, posebno one velike, kada se za neke leksikone angažiraju mnogi stručnjaci, nitko ne bi mogao platiti da nema tog entuzijazma koji Žužul godinama iskazuje. Nabraja mi projekte, poput Leksikona svjetskih pisaca, Leksikona hrvatske književnosti, naglašavajući da je kod svih koje je pokrenuo prije svega želio sačuvati nezavisnost. - Živim u komforu svoje nezavisnosti, ne pripadam nikomu, niti jednoj stranci ili interesnoj grupi. Pripadam samo načelima i samo su me ona vodila da zajedno sa svojim suradnicima dam ove darove hrvatskoj kulturi.

Je li vam ipak bilo žao što niste nastavili s graditeljstvom, što niste postali neki graditeljski mogul?, pitam Žužula. Odgovara mi da je pokušao izgraditi kultur-hotel, ali za sada bezuspješno. - Mislili smo da bi ljudi sa stranih sveučilišta mogli dolaziti u Zagreb i tu bi ih dočekao “hotel za znanost i kulturu”. Zamislite da dođu profesori sa Sorbonne, Harvarda, Pristona, Yella, London business schoola i ostalih sveučilišta, i da tu mogu učiti i poučavati generacije hrvatskih studenata! Ipak, to se sve događa sada, ovdje, u Zagrebu, u Masarykovoj 28, u Školskoj knjizi u suradnji s Institutom za inovacije koji vodi prof. dr. Goran Vlašić. Tu dolaze profesori i tate struka s najeminentnijih svjetskih sveučilišta, tako da smo svjetsku znanost približili hrvatskim menadžerima, znanstvenicima i sveučilištarcima. Žao mi je da odgovorni u Gradu nisu imali razumijevanje za projekt kultur-hotela. Kada je nakon međunarodnog natječaja objavljen projekt kultur-hotela u Držićevoj, izgleda da je pobijedilo hrvatsko nerazumijevanje i malodušje, iako smo imali ozbiljne investitore iz Amerike za ovaj projekt.

Tuđmanova bespuća

A ako bi išta radio u graditeljstvu, Žužul uvjerava da bi to bilo povezano s kulturom.

Usput mi pokazuje razna izdanja koja su realizirana, na mnogim jezicima, od povijesnih nadalje. Čak je Školska knjiga izdala i Tuđmanova “Bespuća” na njemačkom jeziku, ali u vrijeme dok Žužul tu nije radio. - Ponosan sam na svaku knjigu.

Kada sam ga pitao čitaju li Hrvati dovoljno, dr. Ante Žužul je odgovorio da Hrvati vole čitati, što se vidjelo na zagrebačkom Interliberu, ali mogli bi i više. Kada dođe na sajam knjiga u Beograd, vidi da i Srbi vole čitati knjige, a i ne zaziru ni od hrvatskih knjiga. - To znam jer mi imamo tamo izdavačku kuću BIGZ. Školska knjiga ima svoje knjižare u svim većim gradovima u Hrvatskoj, BiH i Srbiji. U Hrvatskoj imamo 30 knjižara, pa moj prijatelj Petar Mišević kaže gdje god vidim knjižaru Školske knjige, vidim da je došla hrvatska država. A knjiga vam je kao ptica, nema zemlje, ona leti gdje god hoćete. To je kultura, s njom možete komunicirati na francuskom, engleskom, hrvatskom, srpskom, makedonskom, ruskom i kineskom. Blago narodu koji ima one koji će promicati tu kulturu.

Ističe nekoliko vrijednih projekata, poput “Nacionalnih parkova”, “Antičkih gradova u Hrvatskoj”, “Hrvatski sabor”, “Dvorci i perivoji Hrvatskoga zagorja”, “Tisućljetni Zagreb”, “Lado”, “Pet stoljeća geografskih i pomorskih karata Hrvatske” i mnoge druge knjige koje su objavljene na više svjetskih jezika. Primjerice, “Znakovi pobjednika”, objavljeni na više jezika pokazuju na koji su način formirani znakovi pobjednika Hrvatske vojske. - A svi ti znakovi došli su iz 11. stoljeća, s kamena ili s krstionice iz 850. godine. Kultura može puno pomoći da svojom snagom ide u povijesne dubine koje čine strukturu nacionalnog bića.

Knjiga će opstati

Objašnjava Žužul da globalizacija sama po sebi želi stvoriti otvoreni prostor u kojem ne postoji “sjećanje na djedove i kamen”, na vrijednosti, kulturu i starine. - Tako ćete lakše postati kupac, a to je cilj globalizacije.

Djedovi su imali neke vrijednosti i znali odrediti uvijek mjerice kojima se mjerio život njihova vremena, tako i kultura mora pomoći da se dimenzioniraju vrijednosti našega vremena, kada treba čuvati svoj jezik i svoje vrijednosti i svoj identitet. Znate, kada dođete u svijet, pitaju vas “tko ste i koga predstavljate”.

Zanimao me stav uglednog izdavača oko onih čestih pitanja hoće li knjiga u pisanom izdanju preživjeti u konkurenciji svih tih čuda tehnike. - Knjiga će apsolutno opstati. Već sada postoje studije koje pokazuju na koji način utječu tableti i računala na mentalno zdravlje djece. Sada ćemo objaviti knjige iz koje se vidi da su mnogi svjetski znanstvenici dokazali da to druženje s tehnikom nije uvijek dobro rješenje za mlade.

Prepustiti djecu samo digitalnom svijetu za Žužula nije rješenje. Govori kako je nedavno imao sastanak i gledao gotovo dva sata mladi par s djetetom od 8 godina koje je cijelo vrijeme držalo mobitel u rukama i pratilo igrice. Nije se pomaknuo, potrčao, samo je gledao u ekran. - Znanstvenici vide teške posljedice isključivog druženja s tehnikom i računalom, jer djecu odgajaju, umjesto učitelja, multinacionalne kompanije kao svoje taoce. Digitalna kompetencija tek je jedna od 8 europskih kompetencija. Knjiga, međutim, opstaje i treba je zagrliti, jer je vječna, od Biblije sve do naših dana. Knjigu možete osjetiti, ona daje neku vrijednost jer zajedno s učiteljem odgaja i obrazuje. Drukčije je kada čitate list knjige, a drukčije kada na zaslonu računala gledate stranicu.

Hoće li dinastija Žužul u izdavaštvu ostati poslije vas?

Odgovara potvrdno i govori kako tvrtku već sada vode njegov sin i kćerka. - Sin je predsjednik uprave, moja kćerka član uprave, ja sam predsjednik Nadzornog odbora. Oni su visoko obrazovani, načitani, vole knjigu, nastavit će s mojim poslom.

Kad je radio u graditeljstvu, djeca su govorila da je “tata kao podmornica, uroni ponedjeljkom, vraća se možda druge nedjelje”. - Toliko je, naime, trebalo raditi, danima i danima. Sada mi drugo govore, pitaju zašto ulažem tamo gdje nema povratka, u te silne knjige.

Pokazuje knjige iz biblioteke “Hrvatska i Europa”, izuzetno vrijedna izdanja koja su zamijetili i stranci. - Kada sam mnogima od njih pokazao koje knjige izdajemo, nisu mogli vjerovati. Vidjeli su što Hrvatska ima, a netko je trebao jako puno raditi i žrtvovati se da se tako nešto stvori. Malo naroda u svijetu ima takve knjige povijesti i kulture svoga naroda kao što je edicija “Hrvatske i Europa” koju smo izdali sa Hrvatskom akademijom znanosti i umjetnosti, na više jezika.

Ključna ustanova

Zato je dr. Žužulu posljednja nagrada, a bilo ih je dosad bezbroj, posebno draga. Akademik Ante Stamać rekao je u tom povodu da to nije samo potvrda epohalnih izdavačkih pothvata nego i prilika da se Školska knjiga, osnovana još 1950., proglasi jednom od ključnih ustanova za život i trajno održavanje duhovnog i materijalnog blaga Hrvatske. - Ona suobličuje hrvatski i kulturni i civilizacijski standard. A on podrazumijeva zamišljanje i zacrtavanje budućnosti, smatra akademik.

Dr. Žužul kaže da je danas možda o svemu lakše govoriti jer je Hrvatska sastavnica Europe i u formalnom smislu. - A nekad je provincijalna svijest bila na neki način prepreka, pa se kulturom trebalo deprovincijalizirati prostor i otvoriti dijalog sa svijetom. Mi smo napravili toliko knjiga iz hrvatske povijesti da to hrvatstvo ne prijeti nikome, već grli sve druge ljude. Ljudi drugih naroda mogu biti sretni kada se nađu s nama, jer je kultura prostor za susret.

Kada se podvuče crta za sve što je s knjigom stvorio, Žužul je zadovoljan. - Uza sve to osjećam se potpuno ispunjenim, može se osvojiti bilo što, imati bilo što, ali rad u kulturi je nešto drugo. Uzbuđuje krv, daje energiju.