Pad autističnog vođe desnice koji je srušio svoju Vladu i sebe

Propalo im je preslagivanje u Saboru, ali je počelo u stranci. Krivac za neuspjeh je poznat. Autistični vođa desnice, posve netalentiran za visoku politiku, koji je stranku umjesto iz središnjice HDZ-a vodio iz zagrebačkih hotela, srušio je svoju Vladu, obećao novu, a nakon što mu je to propalo, stjeran u kut, pod javnom paljbom dojučerašnjih najbližih suradnika, Tomislav Karamarko ipak je jučer dao ostavku na mjesto predsjednika HDZ-a.

Umjesto da je bio lider i zahtijevao od svoje Vlade da provede reforme, Karamarko otpočetka nije bio zainteresiran za državničke poslove. Kao prvi potpredsjednik Vlade mogao je koordinirati rad svojih ministara, s većinom u Saboru i Banskim dvorima nametati ritam provođenja važnih reformi koje su mu sugerirali njemački stručnjaci s IFO instituta, a zapravo ništa od toga nije radio nego su ga zanimale samo teme vezane uz tajne službe i MUP. Vječno uvjeren da mu netko smješta, u svom uredu u Vladi rijetko se pojavljivao, nije bio prisutan ni na svim užim kabinetima, s premijerom Oreškovićem, kojeg je sam doveo, nije ni razgovarao zadnjih mjeseci, dok je u ured Bože Petrova ušao jedan jedini put - kada mu je nedavno nudio Zdravka Marića za novog potencijalnog mandatara. Dopustio je svojim ministrima da rade što žele, branio i minorizirao njihove afere, a HDZ, koji je trebao krenuti u smjeru moderne demokršćanske stranke desnog centra i okupljati svjetonazorski bliske partnere, potpuno je okrenuo najcrnjem desnilu s HSP AS-ovim i Hrastovim megafonima na čelu propale konzervativne revolucije, provodeći svoj imaginarni antikomunistički manifest i sramoteći stranku i državu u zemlji i Europi.

Karamarku zasigurno nije kriv Most što je on odlučio počiniti političko samoubojstvo rušeći svoju Vladu. Destrukcija je bila njegova ideja. Most je samo tražio da se šef HDZ-a makne iz Vlade zbog afere Drimia. Njemu to nije bilo prihvatljivo. Ušao je iracionalno u riskantnu operaciju rušenja Mosta i premijera Oreškovića a da nije osigurao novu većinu, pa sada mnogi u stranci sumnjaju da je Karamarko zapravo ubačeni diverzant kojem je namjera bila uništiti stranku. To je, naravno, teorija urote, ali njegovi potezi toliko su bili izvan svake pameti da su HDZ-ovcima i takvi motivi padali na pamet.

S druge strane, Most je zapravo postao sve ono što HDZ nikada nije bio. Moderna konzervativna stranka desnog centra, iako ne do kraja definirana, profilirala se kao glasnik morala u politici, bez rezultata u provođenju reformi u državi, ali s uspjehom provedene reforme u HDZ-u.

Ovo je sada definitivni kraj političke karijere Tomislava Karamarka i jedino što je u ovom trenutku bilo izgledno je da se makne i iz vrha stranke jer s njim na čelu HDZ bi doživio potpuni potop na prijevremenim izborima u rujnu. Možda i povijesno loš neuspjeh s 40-ak osvojenih mandata. Ovako, imaju šansu parirati SDP-u koji je na uzlaznoj putanji. Ne zbog toga što ljevica ima išta novo ponuditi s reizabranim predsjednikom SDP-a koji je već gubio na izborima nekoliko puta, nego zato što u ovom trenutku građani shvaćaju da ni ona Kukuriku Vlada iz 2011. ne izgleda više tako loše naspram ekipe pogubljenih koja je u dosad neviđenom eksperimentu vladala u Banskim dvorima od siječnja.

HDZ je sada pak opet na povijesnoj prekretnici. Izaberu li umjerenog konzervativca poput Andreja Plenkovića ili Tomislava Tolušića na čelo stranke, imaju veliku šansu ispeglati imidž pred izbore i ne potonuti do kraja. I Plenković i Tolušić dobri su kandidati za premijera. Plenković je obrazovan, profiliran kao političar desnog centra koji bi mogao okupljati i napokon se sučeliti s jednako dobrim retoričarom Milanovićem. Tolušić je bio uspješan župan koji je povukao poprilična sredstva iz fondova EU za svoju sredinu, a jedan je od rijetkih ministara koji se može pohvaliti da je napravio dobar posao u Ministarstvu regionalnog razvoja i fondova EU. HDZ-u je sada više nego ikada potreban lider koji će moći kulturno sa svima razgovarati, kome će prva misao vodilja biti ekonomija i modernizacija države, a ne radikalna retorika i obračun s neistomišljenicima. HDZ-u je nužno potreban predsjednik koji će biti sposoban izvesti stranku iz crnila u koje ju je Karamarko otjerao, uz podršku onih koji mu sada prvi zabijaju nož u leđa.

A tu će onda SDP biti u problemima. Ne uspije li Milanović na izborima u rujnu osvojiti barem 65 mandata, ne može se previše nadati da će sastavljati Vladu. Ako se HDZ oporavi do izbora s novim čovjekom na čelu, bit će to tijesna utrka u kojoj će ponovno presuđivati netko treći, ako ne dođe do toliko spominjane velike koalicije. Jasna je tu pozicija Mosta koji će vjerojatno opet biti faktor odlučivanja. Stranka Bože Petrova ovaj put neće moći vrbovati birače s pričom da neće ni s jednom stranom. Ako rezultat bude tijesan i HDZ-ova i SDP-ova koalicija budu na sličnim pozicijama kao na proteklim izborima, Most sigurno neće htjeti s Milanovićem i to je SDP-ov najveći hendikep. Jer bez Karamarka u HDZ-u, a s Plenkovićem ili Tolušićem na čelu, ni SDP-u više ne odgovara Milanović. Gotovo je sigurno da se danas održi izborna konvencija SDP-a nakon Karamarkova pada, ni Milanović ne bi bio izabran, nego bi se tražilo osvježenje, poput Hajdaša Dončića.