FORMULA USPJEHA: PET LEKCIJA IZ FRANCUSKE Što Hrvatska može naučiti od Vatrenih?
Iako su ispraćeni sa sumnjom, hrvatski su nogometaši već napravili rezultat vrijedan poštovanja koji dokazuje da su uspjesi mogući i u nepovoljnim uvjetima
Izbornika hrvatske nogometne reprezentacije Antu Čačića domaća je javnost dočekala sa skepsom, a vrstu koju vodi sa skepsom i ispratila na Europsko prvenstvo. I nije to bila zlovolja, već posljedica objektivnih činjenica. U zatrovanim odnosima domaćeg nogometa, na čelo reprezentacije s poviješću neostvarenja vlastitih potencijala stigao je čovjek duge, ali postignućima relativno skromne profesionalne biografije i javnim imidžem marionete nepopularnih nogometnih moćnika. Ipak, nakon grupne faze natjecanja na Europskom prvenstvu, Čačić i momčad koju vodi ostvarili su neosporni trijumf, ne samo rezultatom, već i načinom na koji su do njega došli. Taj dosadašnji rad i trud možda se na koncu ne pokaže dovoljnim za priželjkivano veliko ostvarenje, no u vremenima kad su nacionalne pobjede na svim poljima društvenog djelovanja rijetke, nogometna reprezentacija služi kao dobar podsjetnik da su i nepovoljnim okolnostima uspjesi mogući, ali i da postoje logični - ali često zanemarivani postulati kako se do uspjeha stiže. Nijedan od njih ne garantira pobjedu, ali njihovo nepoštivanje poprilično je čvrsta garancija poraza. To je i najvažnija lekcija koju od Čačića i njegove vrste nacija može naučiti.
1. Sasvim jednostavno: Treba birati najbolje
Staro je pravilo kako se prvorazredni ljudi okružuju prvorazrednima, a drugorazredni - trećerazrednima. Nakon što je Ante Čačić imenovan za izbornika, mnogi su se pitali hoće li taj trener mediokritetske karijere moći biti autoritet nogometašima koji igraju u najboljim i najuspješnijim klubovima svijeta i to uz najuglednije svjetske stručnjake. Izbornik s takvim kompleksom s jedne bi strane sam mogao biti u napasti reprezentaciju kadrovirati mimo čistih kriterija kvalitete. Takvih situacija u svim segmentima društva, a naročito političkom kadroviranju, hrvatska se javnost u zadnjih dvadesetak godina imala prilike nagledati, pa je stoga i vjerojatno i toliko senzibilizirana na takve metode. Odabravši najbolje koje Hrvatska trenutno ima, Čačić je stvorio temelj mogućeg uspjeha, ali i osigurao vjerodostojnost onome što radi.
2. Ljudi se moraju baviti onim u čemu su najbolji
Jedan nekadašnji hrvatski ministar, inače po obrazovanju liječnik, obnašao je dužnost potpredsjednika Vlade za ekonomiju. Upitan o tome koje su njegove reference za provođenje gospodarske politike, pozvao se na primjer jedne dalekoazijske države gdje je vrlo uspješni ministar gospodarstva također bio liječnik, ne spominjući vjerojatno tisuće drugih primjera gdje su uspješni gospodarskih politika bili ekonomisti, a zdravstvenih - liječnici. Spoznaja da bi ljudi trebali raditi ono u čemu su dobri, čini se kao samorazumljiv zaključak, jednako kao i onaj da bi nogometaši trebali u reprezentaciji igrati na svojim prirodnim pozicijama. Pa ipak, kako su u Hrvatskoj liječnici liječili ekonomiju, tako su i stoperi igrali u vezi, a napadači na boku. Postavljajući igrače da igraju tamo gdje im je prirodno, Čačić je ispoštovao neospornu, ali često zanemarenu logiku.
3. Bez dobre atmosfere nema ni uspjeha
U državi gdje se koalicijska vlada nakon šest mjeseci nesuglasica i nefunkcionalnosti sama od sebe urušila, čini se poprilično suvišno naglašavati važnost dobre atmosfere kao preduvjeta timskog uspjeha. Teško je tvrditi kako atmosfera u hrvatskoj reprezentaciji u mandatima prethodnih izbornika nije bila dobra, no u Čačićevom mandatu evidentno je izvrsna. Smisao timskog rada nije da funkcionira kao matematička suma doprinosa njegovih članova, već da se kroz njihovo međudjelovanje te njihove vrijednosti multipliciraju. A da bi tim bio kvalitetan, a atmosfera u njemu dobra, bitno je da je svačija uloga jasno definirana, a cilj zajednički. Poštivajući individualnu kvalitetu igrača, njihovo reprezentativno iskustvo te standardizirajući momčad, Čačić je uspio ustrojiti transparentnu hijerarhiju u momčadi. Ili ilustrativno rečeno, zna se je li premijer nadređen vicepremijerima ili oni njemu.
4. Ne valja podleći pritisku javnosti
Da sam pitao kupce kako žele da poboljšam njihov osobni transport, tražili bi brže konje - rekao je jednom prilikom čuveni automobilski industrijalac Henry Ford. Poanta te izjave jest da javno mnijenje ponekad valja ignorirati. Dolaskom na poziciju izbornika Ante Čačić nije imao izbora zanemariti javno mnijenje, jer bi u suprotnom opet morao podnijeti ostavku. No, suočen s vlastitim lošim rejtingom, mogao je pokušati učiniti se popularnijim potezima koje je javnost podržavala. Ipak, Čačić nije pošao tim putem, odlučivši, među ostalim, u udarnoj postavi ostaviti kapetana Darija Srnu, ali i kod kuće ostaviti Alena Halilovića za kojeg je većina javnosti smatrala da je trebao biti na prvenstvu. Iako još nije jasno je li odluka s Halilovićem bila dobra, evidentno je da Srna igra odlično, ali se i ponaša kapetanski. Velikih podviga nema bez hrabrosti da se povuku i nepopularni potezi. A nepopularnih poteza u Hrvatskoj je vrlo malo...
5. Sreća se događa onima koji je sami izazovu
Nema sumnje kako bi uz malo manje sreće ili malo više nesreće bodovni učinak hrvatske nogometne reprezentacije na Euru bio slabiji. No, zar nije rečeno da sreća prati hrabre? Ili spremne? U državi beznadno posvećenoj potrazi za čarobnim rješenjem svojih problema, odnosno mesijom koji će takvo rješenje smisliti, sreća ili nedostatak iste tradicionalno je objašnjenje svih društvenih pojava i kretanja. I Antu Čačića njegovi nekadašnji poslodavci iz NK Maribora okarakterizirali su srećkovićem, nakon što je taj klub uveo u Europsku ligu. I u reprezentaciji Čačića sretna zvijezda nije napustila, no bi li imao ikakve koristi od nje da nije vodio tim kvalitetnih, složnih i dobro organiziranih ljudi. I sreću, u konačnici, treba zaslužiti.