Roditelji i kći žive u Dubaiju, jedan sin studira u Americi, a drugi u Hong Kongu
Jedne tople ljetne večeri u šarmantnom provansalskom selu Seguret obitelj Vartany spremala se za večeru. Scena je bila idilična: baka Jeanne spremila je seriju poslastica kako to samo bake znaju, zet ju je hvalio dok se ona crvenjela, sestre su šaputale u povjerenju, a djeca hvatala Pokemona iza vrtnog stolca. Kako je život jednostavan na jugu, pomislila sam, gdje su djeca vesela i osunčanih puti, gdje žene imaju vremena biti lijepe, a obroci su zadržali svoju ulogu tradicionalnih rituala. “Ovo je divno, kao da je vrijeme stalo”, rekla sam majci obitelji, elegantnoj gospođi u pedesetim godinama. No, kompliment nije dobro primila. “Kod nas ništa nikada ne stoji, pa tako ni vrijeme”, komentirala je.
Pokazalo se, naime, da su idilične večere u obitelji Vartanyjevih rijetkost jer se slučaj da se cijela obitelj nađe na jednome mjestu događa jednom ili dva puta godišnje. Iako dolazi iz Segureta, gospođa Vartany ovdje se više ne osjeća kod kuće, nego poput posjetitelja muzeju djetinjstva, govori mi. Gdje je dom, pitam, a ona mi umjesto odgovora na zaslonu svoga iPhonea pokazuje slike novog stana u tornju Address u Dubaiju u koji su se proljetos uselili - kombinacija tamnog mramora i pastelnih tapeta djeluje poput hotelske sobe u usporedbi sa šarmantnim interijerom njihove provansalske kuće.
Rodno selo
Gospodin Vartany je američki biznismen koji je, kada je upoznao buduću gospođu Vartany, za svoju obitelj želio život kakav je ona imala kada je odrastala. Stoga je požurio s kupnjom najljepše kuće koju je u tom trenutku mogao pronaći u njezinu rodnom selu, koju je unaprijedio skupim namještajem i biranim umjetninama. Djeca su uživala i neko se vrijeme činilo da će obitelj Vartany zauvijek ostati u Seguretu. Sve su isplanirali: djeca će se školovati u dvojezičnoj gimnaziji u obližnjoj Nici, kasnije ići na fakultet po želji, a nakon toga preuzeti obiteljski lanac supermarketa i živjeti u blizini Segureta. Život, tržište i nemirni duh gospodina Vartanyja rasplinuli su taj san; gospodin i gospođa Vartany sa svojom najmlađom kćeri danas žive u Dubaiju, jedan sin studira u SAD-u, a drugi radi u Hong Kongu. Jedna je baka u Švicarskoj, druga na francuskom jugu. Sestre i šogorice su u Parizu i Teksasu, sestrične i bratići na studiju u Engleskoj. Kuća kojom se još prošli tjedan širio miris pohanih cvjetova tikvice danas je prazna. Bit će prazna tijekom cijelog ljeta, izuzev vrtlara i čistačice koji će katkad navratiti, u plaćenom pokušaju njezina održavanja na životu.
Globalne obitelji
Obitelj Vartany je novi tip obitelji koje srećem po svijetu. Zovem ih globalne obitelji jer su proizvod tipa nomadskog života koji je omogućila - i proizvela - globalizacija. Obično se sastoje od bračnog para različitih nacionalnosti pa njihov podmladak i prije odlaska u školu govori dva, tri jezika, a obiteljska komunikacija odvija se u simpatičnom melangeu jezika koji posuđuju izraze jedan od drugoga, ovisno o tome koji bolje opisuje željenu situaciju. Svrsishodno posuđivanje od raznih nacionalnosti ne zadržava se samo na jezicima. Globalne obitelji na svijet gledaju kao na riznicu mogućnosti koju prelaze noseći se instinktom, računicom, avanturom. Prije odlaska u Dubai, gdje, čini se, najviše uživa njihova djevojčica, obitelj Vartany živjela je u Seguretu, New Yorku, Londonu i Ženevi. Njihova djeca poprimila su, čini se, jednaki obiteljski uzorak - mlađi sin nakon fakulteta na američkom Jugu namjerava raditi u Kanadi, a stariji iz Hong Konga održava vezu na daljinu sa svojom djevojkom Francuskinjom koja radi u Čileu.
Izgubljeni ljudi
Donedavno sam globalne obitelji smatrala sjajnima. Njihovi su životi živopisniji, njihova djeca inteligentnija. Tek u smiraju Provanse učinile su mi se izgubljenima. Nakon povratka u Francusku ovo ljeto obitelj Vartany bila je nezadovoljna. Njihov mlađi sin pokušavao je pronaći ljetni posao, što u SAD-u obično prolazi bezbolno i završava unosnim džeparcem, no na njegove upite u Francuskoj su bili zbunjeni, na kraju mu ponudivši praksu u nekoj turističkoj agenciji u Cannesu za 500 eura mjesečno, što je njegova majka smatrala skandaloznim budući da to ne pokriva ni svakodnevni ručak u pristojnom restoranu u Cannesu. Baka je uzaludno pokušavala objasniti da tinejdžeri ne običavaju ručati u Cannesu i da je 500 eura dobar početak za 19-godišnjaka. Svaki doživljaj u Francuskoj - uključujući neljubazne konobare (“U Dubaiju bi odmah dobio otkaz!”), nemarnu čistačicu (“Naša Filipinka to se nikada ne bi usudila.”), usporenu ekonomiju (“U SAD-u sve što pokušaš, cvjeta!”), anemičnu atmosferu (“Život se događa u Kini!”) - uspoređivali su s boljim alternativama. Nezgodno se poklopilo da se teroristički napad u Nici, praćen kasnije demantiranim dojavama o napadima u Cannesu, Juan-les-Pinsu i Saint Tropezu, dogodio baš tijekom njihova odmora, što je glava obitelji vidio kao znak da je za njega s Europom završeno. U Dubaiju je njegova obitelj barem sigurna! Globalne obitelji imaju taj privilegij birati svoje sezonske domovine. Svi ostali izrastaju s okolinom, njezine mijene prate izbliza i na svojoj koži, pa i njezine boljke doživljavaju osobno jer su i njihove boljke.
Francuski jug
Nakon intenzivnog druženja s globalnim obiteljima koje u ovo doba godine preplavljuju francuski jug jer globalne obitelji u pravilu imaju ljetnikovac na Azurnoj obali ili u Provansi, gdje namjeravaju provesti mirovinu, osobito mi odgovara društvo onih koje to nisu. Članovi obitelji Brinkley cijeli su život proveli u istoj ulici u Londonu. Otac obitelji ovdje je rođen, njegovi su roditelji bili liječnici u obližnjoj bolnici. Dok ispijamo ohlađeni koktel Pimm’s na njihovoj terasi, uspoređuju slike njihove unučice sa slikama svoje kćeri. Iako slikano s trideset godina razlike, gotovo sve je isto - crkveni toranj i drvored u pozadini, nasmiješena lica. Promijenile su se kuhinjske pločice, proširile prostorije, ali sve ostalo je u znaku predvidljivosti. Unučici je već osigurano mjesto u školi koju je pohađala njezina majka, vjerojatno će naslijediti i njezinu ljubav prema tenisu koji će igrati u obiteljskom klubu Hurlingham. Dok mi se stabilna, lokalna ideja obitelji, koja je tijekom odrastanja bila gotovo jedini tip obitelji koji sam sretala, nekoć činila monotonom, danas mogu samo reći da je predvidljivost smirena i slatka u svijetu koji nas razvlači sa svojim globalnim obavezama sve dok ne znamo odgovoriti na pitanje gdje nam je dom pa po mobitelima tražimo najnovije izdanje onoga što ga pokušava imitirati.