Kako natjerati one koji mogu raditi, a ne rade, da se trgnu?
Treba omogućiti posao na pola radnog vremena i plaću za viši standard
S trećom po visini stopom nezaposlenosti među zemljama Europske unije, koja je u razdoblju krize ubrzano rasla, te posebno izraženom visokom stopom nezaposlenosti mladih, u posljednjih nekoliko godina hrvatsko tržište rada našlo se u središtu javnog interesa.
Tako su političari gradili kampanje na obećanjima o smanjenju nezaposlenosti, mediji pisali o njezinu konstantnom povećanju i nemogućnosti zapošljavanja te posljedično sve većem iseljavanju, a različiti stručnjaci predlagali načine kojima bi se ovaj veliki problem hrvatskoga gospodarstva, ako ne riješio, barem donekle ublažio. Međutim, ono što je pomalo ostalo izvan fokusa svih tih rasprava je jedan, dugoročno gledano, još ozbiljniji problem prisutan na hrvatskom tržištu rada. To je izuzetno niska aktivnost stanovništva, odnosno velik broj onih koji niti formalno rade, niti aktivno traže posao, a u dobi su kada bi trebali sudjelovati na tržištu rada.
Dva razloga
Tako je, prema podacima ankete o radnoj snazi, u 2015. više od trećine stanovništva u dobi između 15 i 64 godine bilo neaktivno. Tu smo opet treći po redu unutar EU, nakon Italije i Rumunjske (slika 1), i gotovo šest postotnih bodova iznad prosjeka EU. Dakle, svaka treća osoba u dobi kada bi mogla sudjelovati na tržištu rada, iz različitih razloga to nije činila. Iako je stopa neaktivnosti za žene gotovo 10 postotnih bodova viša nego za muškarce - 38 naprama 29 posto - muškarci su rekorderi u EU, a žene po neaktivnosti dolaze na šesto mjesto.
Ovdje se postavlja pitanje zašto ti ljudi ne participiraju na tržištu rada. Prema podacima Eurostata, glavni razlozi visoke stope neaktivnosti među stanovništvom u radnoj dobi u Hrvatskoj su obrazovanje i umirovljenje. Zajedno, ova dva razloga objašnjavaju gotovo 65 posto neaktivnosti na tržištu rada ili 21 posto od ukupne stope neaktivnosti koja iznosi 33 posto. Nakon ovih razloga slijede različiti obiteljski razlozi, kao što su briga za djecu ili odrasle, ali i vlastita bolest ili invalidnost te obeshrabrenost na tržištu rada (slika 1).
Kako u Hrvatskoj nije prisutan takozvani dualni sustav obrazovanja, odnosno formalno obrazovanje (bilo srednje bilo visoko) u pravilu ne dopušta istovremeno sudjelovanje na tržištu rada, a uz relativno dugačko studiranje, nije ni čudo što je upravo obrazovanje glavni razlog neaktivnosti u Hrvatskoj. Tako je među neaktivnim stanovništvom udio onih koji su u formalnom obrazovanju čak 35 posto (slika 2). Među mladima u dobi između 15 i 24 godine ovaj udio prelazi 90 posto, a imajući na umu da je čak dvije trećine stanovništva u toj dobi neaktivno, znači da je više od 60 posto mladih u dobi od 15 do 24 godine i dalje vezano uz neki formalni oblik obrazovanja.
Kao drugi glavni razlog neaktivnosti u Hrvatskoj se izdvaja umirovljenje. Uz Austriju i Sloveniju, imamo daleko najviše umirovljenika među stanovništvom u radnoj dobi (15 - 64) - čak 10 posto (među neaktivnima gotovo 30 posto). Iako je zakonska dob umirovljenja u 2015. iznosila 65 godina za muškarce i 61 godinu i tri mjeseca za žene, što je granica na razini prosjeka EU, i dalje je prisutan izuzetno velik broj umirovljenika među stanovništvom u radnoj dobi. Zanimljivo, ovaj udio je izraženiji kod neaktivnih muškaraca, nego kod žena koje ne participiraju na tržištu rada: 33 naprama 27 posto u korist muškaraca (slika 2). Dva su osnovna razloga za tako visok udio umirovljenika među stanovništvom u radnoj dobi. Prvo, tu je značajan udio branitelja i obitelji branitelja koji primaju invalidske i obiteljske mirovine. Drugo, postoji znatan udio invalidskih mirovina zbog drugih razloga, ali i prijevremenih mirovina unutar sustava starosne mirovine.
Muškarci i žene
Osim kod umirovljenja, prisutne su određene razlike i kod drugih razloga neparticipacije na tržištu rada između muškaraca i žena u dobi između 15 i 64 godine. Tako su, na primjer, u slučaju žena obiteljski razlozi gotovo jednako važni kao i umirovljenje, a kod muškaraca znatno veći udio u objašnjenju neaktivnosti imaju vlastita bolest ili invalidnost (slika 2). Obeshrabrenost, odnosno neparticipacija na tržištu rada zato što osoba smatra da ne može naći posao je podjednaka i u slučaju muškaraca i u slučaju žena; oko 6 posto neaktivnog stanovništva smatra da uopće ne može pronaći posao pa ga stoga niti ne traži.
Dosadašnja istraživanja na temu niske participacije na tržištu rada u Hrvatskoj uglavnom su se fokusirala na karakteristike obitelji, odnosno kućanstava, u kojima je najviše neaktivnog stanovništva. Tako se, osim žena, niže obrazovanog stanovništva i onoga koje živi na ruralnim područjima, neaktivni najčešće javljaju u kućanstvima s većim brojem članova, u onima u kojima ima više malodobne djece te u onima u kojima su i drugi članovi nezaposleni/neaktivni.
Pomoć obitelji
U mnogima od tih kućanstava različiti transferi iz državnog proračuna čine značajan udio u ukupnom dohotku od kojega te obitelji preživljavaju. Ipak, izdašnost socijalnih transfera nije ni približno dovoljna da bi pokrila osnovne životne troškove za velik dio “neaktivnih” obitelji. Pa od čega onda oni žive? Ili da postavimo to pitanje drugačije: zašto razmjerno velik dio ljudi u radnoj dobi u Hrvatskoj nema interesa raditi ili tražiti posao?
Iako bi podaci ankete o radnoj snazi u obzir trebali uzeti i rad na crno, s obzirom na to da se u zaposlene osobe ubrajaju svi koji su nešto radili i zaradili, dio “neaktivnih” obitelji ipak preživljava pomoću povremenog rada na crno. Osim toga, u Hrvatskoj je jako prisutna i obiteljska povezanost, odnosno solidarnost obitelji, rodbine, pa i prijatelja, što često omogućava “spajanje kraja s krajem”, bilo na privremenoj, bilo na trajnoj osnovi.
Nasljedstva
Uz naslijeđene nekretnine, kratkotrajne ili sezonske poslove, bavljenje poljoprivredom u mnogim, prije svega, ruralnim kućanstvima, članove uže ili šire obitelji koji rade u inozemstvu i redovito šalju doznake, naslućujemo jasniju sliku zašto pojedini članovi obitelji nemaju nikakvog interesa niti pokušati tražiti posao.
Međutim, kada se uzme u obzir da je čak trećina stanovništva u radnoj dobi radno neaktivna, onda je to ipak ozbiljniji problem kojim bi se trebali pozabaviti i nositelji politika. Uz drugu najnižu stopu zaposlenosti u EU, tek nešto više od 55 posto, veoma niska stopa aktivnosti je osnovni problem hrvatskog tržišta rada u dugom roku, odnosno predstavlja ozbiljno razvojno ograničenje hrvatskoga gospodarstva. Naime, čim se gospodarska aktivnost značajnije oporavi, poduzetnici će se suočavati s problemima pronalaska radne snage, što znači da će ili puno više svoje energije i potencijala usmjeravati na potragu za radnom snagom ili će naprosto odustati od nekih poduzetničkih pothvata i time propustiti prilike za rast i razvoj. S druge strane, cilj Europske unije, zacrtan u Strategiji Europa 2020., o ostvarenju stope zaposlenosti od 75 posto do 2020. za Hrvatsku se u ovom trenutku čini neostvariv čak i kada bi se zaposlili svi oni koji trenutačno aktivno traže posao, odnosno nezaposleni kojih je među stanovništvom u radnoj dobi u 2015. bilo nešto manje nego onih u obrazovanju - 11 posto. Dakle, za ozbiljniji dugoročni rast potrebno je aktivirati određeni neaktivni dio stanovništva.
Umirovljenici
Visok udio umirovljenika među neaktivnima je nešto što se kratkoročno zasigurno neće promijeniti, dok će oni koji se trenutačno formalno obrazuju nastojati produljiti taj status dok god ne budu vidjeli svoju perspektivu na tržištu rada. Također, demografski procesi dovode do toga da sa svakom novom generacijom ionako sve manje mladih izlazi na tržište rada. No, što je s ostalima? Oni koji ne sudjeluju na tržištu rada zbog vlastite bolesti ili invalidnosti također spadaju u skupinu koju je teško aktivirati. S oporavkom gospodarstva i otvaranjem radnih mjesta udio obeshrabrenih radnika bi se trebao smanjiti, dok udio onih, prvenstveno žena, koji ne participiraju na tržištu rada zbog različitih obiteljskih razloga zasigurno predstavlja potencijal osoba koje je moguće aktivirati na tržištu rada uz pomoć različitih politika. To ne znači da politika ne bi trebala biti usmjerena i na aktivaciju preostalih skupina neaktivnog stanovništva.
Pet područja
U ovom trenutku izdvajam pet ključnih područja na koje bi nositelji politika trebali usmjeriti svoje aktivnosti kako bi se povećala participacija na hrvatskom tržištu rada. To su ekonomska isplativost rada, olakšavanje netipičnih oblika rada, aktivne mjere za teško zapošljive skupine, širenje mogućnosti zapošljavanja za umirovljenike te bolje praćenje stanja i učinaka mjera radi dizajniranja učinkovitijih mjera i politika u budućnosti.
Naime, kako bi se aktivirale na tržištu rada, neaktivne osobe moraju u tome vidjeti ekonomsku isplativost. To ne znači samo jednostavnu računicu da je potencijalna plaća koju mogu dobiti na tržištu rada viša od onoga što eventualno trenutačno dobivaju iz proračuna ili od obiteljske pomoći. Ekonomska isplativost podrazumijeva i dostupnost adekvatnih poslova u razumnom prostoru i vremenu, određenu fleksibilnost u radu, primjerice u usklađivanju obiteljskih i poslovnih obaveza, ali i pristup različitim (javnim) uslugama koje olakšavaju pristup tržištu rada osobama koje su neaktivne zbog objektivnih razloga. Naravno, treba i promicati kulturu rada, što je u našoj državi dugo bilo zanemarivano ili čak možda obeshrabrivano.
Osim toga, treba dodatno olakšati postojanje različitih netipičnih vrsta zapošljavanja. Ovo se ne odnosi samo na promjene Zakona o radu, nego na cjelokupnu regulaciju koja se odnosi na tržište rada, a koja će olakšati zapošljavanje različitih skupina stanovništva prema njihovim potrebama i sposobnostima. Primjerice, kod nas su i dalje podzastupljeni “part-time” zapošljavanje, zapošljavanje umirovljenika ili učenika, rad od kuće i slično, dok su u mnogim zapadnoeuropskim zemljama takvi oblici zapošljavanja više pravilo nego iznimka. Što se tiče samog zapošljavanja učenika (i studenata), tu je potrebna i reforma obrazovnog sustava koji trenutačno nije usmjeren na paralelno sudjelovanje u obrazovanju i na tržištu rada. Naravno, za ovakve izmjene, osim samih zakonskih i podzakonskih akata, treba izmijeniti i svijest kako poslodavaca tako i radnika o prednostima takvih tipova poslova.
Unutar toga, treba raditi i na smanjenju ukupnih troškova rada. Ponovno, tu ne mislim samo na izmjene unutar Zakona o porezu na dohodak, nego na općenito smanjenje troškova rada, što uključuje i troškove plaća putem ukidanja različitih regulatornih prepreka koje značajno povećavaju troškove poslovanja, a samim time i koče nova zapošljavanja. Nedostatak poduzetničke kulture također je jedna od prepreka u dinamiziranju hrvatskog tržišta rada. Stoga je potpora poduzetništvu, odnosno samozapošljavanju, također jedna od stvari na kojoj treba dodatno raditi. Skidanje stigme s poduzetnika kao “onih koji iskorištavaju radnike” te promoviranje suradnje između “rada i kapitala” može samo pozitivno pridonijeti većoj aktivaciji i zapošljavanju.
Što se tiče aktivacije stanovništva koje ima otežan pristup tržištu rada, kao što su, primjerice, žene, invalidi, oni iz ruralnih dijelova zemlje ili niže obrazovani, tu je potrebna značajno veća uloga Hrvatskog zavoda za zapošljavanje (HZZ). U tom kontekstu očekuje se suradnja HZZ-a s drugim institucijama, na primjer s centrima za socijalnu skrb, ali i s lokalnim zajednicama, obrazovnim sustavom te poslovnom zajednicom. Kod mnogih od ovih osoba se radi o praktičnim preprekama sudjelovanju na tržištu rada. Ponekad se posao nalazi u udaljenom gradu pa je nedostatak i/ili cijena (javnog) prijevoza od mjesta življenja do mjesta zaposlenja nerijetko gotovo jednaka potencijalnoj plaći. Drugi put jednostavno nema adekvatne zamjenske skrbi za djecu ili starije unutar obitelji. A ponekad su znanja i vještine koje osoba posjeduje neadekvatni za ono što se traži na tržištu rada. U određenim slučajevima prisutne su sve ove prepreke. Međutim, u svim ovim slučajevima država može nešto promijeniti. To joj je, na kraju krajeva, i “posao”.
Što se tiče umirovljenika, jako je bitno poticati povratak na tržište rada (pre)rano umirovljenih te općenito raditi na promoviranju duljeg ostanka u svijetu rada i važnosti toga kako za društvo tako i za samog pojedinca.
Transparentnost
Mirovinski sustav treba učiniti što transparentnijim, uz što manje iznimki i mirovine što je više moguće vezati uz životnu dob, a osiguranike pravovremeno informirati o budućim mirovinama. Primjerice, umjesto zakonodavnog pomicanja granice na 67 godina do “te i te” godine jer je “tako rekla Europska komisija”, treba pokušati ljudima približiti zašto je to potrebno, koje to koristi donosi njima (veće mirovine), ali i društvu općenito (manja porezna presija).
Naposljetku, prije donošenja bilo kakvih mjera treba utvrditi stvarno stanje te odluke donositi na temelju analiza koje su rađene na stvarnim podacima, odnosno treba voditi politiku temeljenu na dokazima. Sva istraživanja vezana uz neaktivnost na hrvatskom tržištu rada rađena su na anketnim podacima. Međutim, različite državne institucije posjeduju informacije o različitim aspektima tržišta rada za cjelokupno stanovništvo te je pomoću tih podataka moguće dobiti preciznije informacije o neaktivnima, razlozima njihove neaktivnosti, kao i alternativnim izvorima dohotka. U tom kontekstu definitivno treba povezati baze podataka različitih institucija te omogućiti njihovu dostupnost političarima, istraživačima, medijima, ali i javnosti. Sve to pridonosi uspješnijem vođenju politika te rješavanju problema.
Aktivirati neaktivne nije jednostavno. Ali, nije ni nemoguće. A dugoročno gledano, i više je nego potrebno.