Tko će ovoga puta biti kriv ako birači ne shvate SDP figurativno
Izborni program koji je Narodna koalicija predstavila javnosti prošli tjedan u mnogočemu je ozbiljan dokument. Na više od šezdeset stranica razrađena su brojna područja društvenog razvoja, analizirano stanje, pobrojano sve ono što je nekadašnja Kukuriku koalicija u svome mandatu učinila te predložena poprilično velika količina vrlo konkretnih mjera koje SDP i partneri planiraju provesti ako nakon rujanskih izbora osvoje vlast. Ipak, u tom programu jedna ključna stvar nedostaje. Radi se zapravo tek o jednoj rečenici, ali presudnoj. Negdje u tom programu, pa makar na samom kraju, među fusnotama, trebala bi stajati rečenica: "Ovaj put nije figurativno!" Upravo tom tvrdnjom - kako je zapravo cijeli program bio figurativan - svoj je nekadašnji predizborni dokument Plan 21 okarakterizirao tadašnji premijer i aktualni čelnik Narodne koalicije Zoran Milanović, ali nakon pune tri godine vladavine. Utoliko, ključno pitanje za SDP i partnere na ovim izborima nije tek mogu li birače uvjeriti da je njihov program bolji od onoga koji nudi konkurencija, nego i kako ih uvjeriti da su ovaj put iskreni oko njegove provedbe. Ili bar da su iskreniji od HDZ-a. Ključni sraz ovih izbora vodit će se, dakle, oko vjerodostojnosti. I to je iskorak. Za razliku od prošlih izbora kada je HDZ pod vodstvom Tomislava Karamarka - i uz Milanovićevo saučesništvo - sadržaj političke diskusije degradirao na razine viđene početkom prošlog desetljeća, čini se kako bi ova kampanja ipak mogla biti obilježena znatno sadržajnijim raspravama, pa makar uobličenima i u naoko prizemna dobacivanja s kojima je Milanović zapravo već počeo nazivajući šefa HDZ-a Plenkovića "ćatom" jer se susreo s predstavnicima stranog diplomatskog zbora. Ipak, lišena povijesno-ideoloških rasprava i uz najavljena sučeljavanja premijerskih kandidata - koje hrvatska javnost nije imala priliku vidjeti posljednja tri ciklusa parlamentarnih izbora - izborna utrka mogla bi biti konstruktivnija nego ikada prije. I HDZ i SDP u nju ulaze zapravo u istom stanju, s relativno ozbiljnim izbornim programima i poprilično konkretnim planovima, ali poljuljane vjerodostojnosti.
Treći ključni igrač - Most - u posve je drukčijoj situaciji. Oni su principijelnim inzistiranjem na odlasku Karamarka iz Vlade i po cijenu gubitka vlastitih sinekura stekli određenu vjerodostojnost, ali nemaju nikakav koherentni program. Ipak, što vrijedi i najkvalitetniji izborni program za koji nitko ne vjeruje da će biti proveden? Izborna kampanja još nije niti počela, a program HDZ-a tek je predstavljen kroz intervju koordinatorice njegove izrade Ivane Maletić Jutarnjem listu, da bi se javio Milanović s porukom da HDZ-u po pitanju najavljenog smanjenja PDV-a ne treba vjerovati, opravdano podsjećajući na slično neispunjeno obećanje Ive Sanadera iz kampanje 2003. godine. Ipak, za kontraprimjer nije potrebno kopati toliko duboko u povijesne arhive, dovoljno se tek sjetiti da je u svom Planu 21 Kukuriku koalicija obećavala porezno rasterećenje, da bi već u prvoj godini vlasti povećala PDV te ukinula niz ranijih poreznih olakšica i porezno priznatih troškova. U zadnjoj godini mandata to je dijelom kompenzirano smanjenjem poreza na dohodak, ali ne na trošak centralne države, već na grbači jedinica lokalne samouprave. Treba li onda vjerovati obećanjima o smanjenju poreza iz novog SDP-ova programa? I opet, gdje su garancije da ovaj put nije figurativno? Možda da SDP-ovci ovjere plan kod javnog bilježnika... Pokušavajući dokazati vlastitu vjerodostojnost, i SDP i HDZ na ovim izborima prvenstveno neće voditi rat jedan s drugim, nego s vlastitim grijesima prošlosti. HDZ-ovi su opsežniji i recentniji, no ublaženi dolaskom novog čelnika, neokrznutog nekadašnjim promašajima. SDP-u bi, pak, tek sad na punu naplatu mogla doći nepodnošljiva lakoća relativiziranja koja je postala svojevrsni politički "trademark" njegova čelnika. Birači su možda skloni brzom zaboravu, ali neke uspomene još su svježe, kao što je Milanovićevo torpediranje predsjedničke kampanje Ive Josipovića javnim protivljenjem njegovim prijedlozima teritorijalne reforme, iako je baš to bilo obećano u Planu 21. Povod za odlazak Mirele Holy iz SDP-a bilo je Vladino odustajanje od uspostave jedinstvene agencije za upravljanje nacionalnim parkovima - još jedne točke koju je koalicija u Planu 21 najavljivala.
A sukobi s IDS-om, pak, eskalirali su Vladinom nevoljkošću da poduzme išta po pitanju decentralizacije - cijelog jednog poglavlja predizbornog programa. Svaki od tih sukoba vrh SDP-a je komentirao nekim novim tumačenjem onoga što u programu piše. Kad je zadnji put SDP osvojio vlast, njegov je čelnik u pobjedničkom govoru poručio da "građane ne smiju iznevjeriti", da bi godinu dana kasnije zaključio kako ih "nisu iznevjerili jer im ništa nisu niti obećali". Hoće li onda biti razočaranje ako se obećanja iz novog plana ne ostvare? Tko je kriv svima onima koji ih nisu shvatili figurativno...