'Da nije bilo HGSS-a, danas ne bismo bili s djecom i unucima'

- Idi, ali nećeš stići na vrijeme! Ugrizao ga je za vrat - rekao je liječnik medicinskoj sestri Nives, koja je s klompama na nogama i injekcijom protuotrova u rukama krenula na Relić, jedan od zabiokovskih vrhova.

Hodala je što je brže mogla prema Miroslavu Trlinu, lovcu iz Ravče, koji je bespomoćan ležao u šumi na 900 metara nadmorske visine. Sada Miroslavu poskok više nije bio najgori neprijatelj - bilo je to vrijeme.

Sat i pol hoda do njega, a natrag još dulje po teško prohodnom terenu do vozila Hitne pomoći za njega bi bilo pogubno. Znao je liječnik što govori. Kolege lovce hvatala je panika. Miroslavu je život visio o koncu. Za sve interventne službe njegovo spašavanje bilo bi nemoguća misija.

Osim za jednu: Hrvatsku gorsku službu spašavanja.

Približno 1300 ljudi u HGSS-u u svakom trenutku spremno je bez ikakve naknade ili nagrade žrtvovati svoj život da bi spasili drugi. Svi su volonteri, osim njih osmero profesionalaca koji vode sustav. I to od doktora znanosti, profesionalnih sportaša, alpinista, biologa do učitelja u školama, javnih službenika, građevinskih radnika. Do sada su spasili 6000 ljudi u 12.000 akcija.

Miroslav, Duje i Stipe su među njima. Oni se ne poznaju, ali imaju nešto zajedničko: da nije bilo HGSS-a, danas ne bi bili sa svojom djecom i unucima. Godinama nakon nesreće koja im je zauvijek promijenila život Miroslav, Duje i Stipe susreću se sa svojim spasiteljima.

Mladen Mužinić, instruktor HGSS-a, stoji pred Miroslavovom kućom i zajedno gledaju u nepristupačni biokovski vrh, baš prema mjestu gdje ga je prije 15 godina spasio od sigurne smrti. Brzo i spretno stavio je Miroslava na nosila i čvrsto ga držeći prebacio u helikopter.

 

 

- Bio je rujan 2001. Lovili smo divlje svinje. Žurio sam prečicom na svoju poziciju i odjednom osjetio da mi je nešto sa stabla palo na ruksak. Odmah potom na vratu sam osjetio bol, nešto kao ubod komarca, ništa jače od toga. Okrenuo sam se i vidio povećeg poskoka kako zamiče za kamen. Bio sam svjestan što se dogodilo, ali ne i što me sve čeka. Javio sam svojim lovcima i krenuo prema prvom kolegi, ali nisam mogao prijeći ni 100 metara… Pao sam - prisjeća se Miro. Osjetio je da mu trnu prsti lijeve ruke, a onda i cijelo tijelo, uhvatila ga je mučnina, povraćanje i proljev. Vrat mu je natekao toliko da gotovo nije mogao disati. Zmijski otrov zatvorio mu je očne kapke.

HGSS je došao u posljednji trenutak.

- Lovca je ugrizao poskok na Biokovu, ne zna se točna lokacija - tako je otprilike glasila informacija koju su dobili tog jutra.

Novi život 

Helikopterska posada digla se na Divuljama, na Firulama je pokupila medicinski tim i trojicu HGSS-ovaca. Akciju vodi Vinko Prizmić, pročelnik koji je u 43 godine spasio tisuću života i sudjelovao u dvostruko više akcija. S njim je instruktor Mužinić, HGSS-ov profesionalac i jedan od najboljih hrvatskih helikopterskih spašavatelja, i Joško Joke Božić, sin Stipe Božića, koji bi ih vjerojatno nadmašio obojicu da nije nekoliko godina kasnije tragično stradao u prometnoj nesreći.

- Najveći je problem bio locirati ih. Tražili smo da zapale vatru, ali oni su to nažalost napravili u vrtači pa ih nismo mogli odmah primijetiti. Opasnost je prijetila i sa sjevera, odakle je dolazila gusta naoblaka - govori Mužinić. Supruga Marija i kćeri Mirna i Andreja znaju da njihova muža i oca danas ne bi bilo da nije bilo HGSS-a.

 

 

 

Bravar Miroslav invalid je Domovinskog rata s nekoliko gelera u sebi. Podigao je troje djece, završio kuću, zasadio maslinik, 130 stabala trešanja i vinograd pošipa, babića i merlota. Danas malo manje lovi po Reliću, ali zato po brdima, Križu i Šibeniku više skuplja ljekovite trave i spravlja lijekove za razne bolesti. Uvjeren je da njima može zauvijek izliječiti hemoroide. Nadaren je i za pjesništvo, naslijedio je to od bake Anđelije. U desetercu je ispjevao 1000 stihova poznatih dječjih bajki, koje bi uskoro mogle u tisak.

- Da nije bilo HGSS-a, ne bi toga bilo sigurno jer ne bi bilo ni mene - govori nam Miroslav.

Pripadnici HGSS-a na raspolaganju su 24 sata na dan 365 dana u godini. Bez obzira na to gdje se nalaze, kad zazvoni alarm oni odlaze u akciju.

- Pripadnici HGSS-a treniraju tako da osvajaju najviše svjetske vrhove i spuštaju se u najdublje jame svijeta. Oni su sigurni kad spašavaju. Ljudi takvih sposobnosti je malo, a još je manje onih koji ovo žele raditi svim srcem - kaže pročelnik službe Vinko Prizmić, koji vodi HGSS-ovih 25 stanica i 30 ispostava raspoređenih po Hrvatskoj, i dodaje: - HGSS-ovci su volonteri, sedam posto ih ima znanstvene titule, doktori su znanosti, imaju iza sebe uspješne karijere i profesionalne svjetske spasilačke licence. Uživaju veliki ugled u svjetskoj obitelji najboljih spasitelja i ovo rade s velikom motivacijom.

 Za HGSS je dojava o nesreći od ultimativne važnosti, stanje crvenog alarma. Samo 10 minuta od prve informacije već kreću u akciju, ostavljajući sve što u tom trenutku rade.

Spašen u zoru

Neke njihove akcije spadaju u svjetsku literaturu gorskog spašavanja, spašavanje paraglajdera zapletenog na dalekovodu i izvlačenje utopljenika iz sifona divljeg slapa samo su neke od njih. U hrvatsku praksu uveli su helikoptersko spašavanje, inicirali su uvođenje broja 112, nekih zakona kojima su utjecali na opću sigurnost građana i turista.

Koliko u nevolji znače ovi ljudi zna dobro Duje Maleš.

 

 

 

Strašna snježna oluja zamela je njegova Pometena Brda na području Brštanova u zaleđu Splita u veljači 2012. Znao je da sutradan neće moći na posao, ali nije mogao ni slutiti kroz kakav će pakao proći prije svitanja.

- Oko ponoći me probudila bol u trbuhu, strašna bol - govori nam Duje.  - Bio je blijed, teško je disao, znala sam da moram reagirati brzo - dodaje supruga Nada i nastavlja: - Zvala sam Hitnu Muć, al su mi rekli da su zapeli u snijegu, onda Hitnu Sinj, ali ni oni nisu mogli pristupiti, u Splitu su sva kola bila zauzeta. Zabrinula sam se i nazvala policiju. Oni su mi rekli da na raspolaganju imaju samo jedno terensko vozilo, a da ono ima ćelave gume. Rekla mi je policajka ovako: 'Gospođo, nitko vam ne može pomoći, evo vam broj HGSS-a, zovite njih, samo oni mogu'.

U deset dana jedne od najvećih nepogoda koja je zadesila Dalmaciju HGSS-ovci su izašli na 500 intervencija. Nisu spavali, nisu se presvlačili ni brinuli o sebi - brinuli su se o drugima. Mladen Mužinić proveo je dane na kauču u punoj opremi za spašavanje jednim okom gledajući kad će se uključiti alarm.

 Dok se Duje previjao od bolova slijepog crijeva, šesteročlani tim krenuo je prema njemu, ali zapeli su u snijegu.

- Zahvatio nas je zapuh, dalje smo morali haski-zapregom, preko sebe nabaciti užad, stati na skije... - kaže Mužinić, koji je sudjelovao i u toj akciji.

U spasilačkoj ekipi bile su i dvije žene: HGSS-ovke Ivana Bukeljaš i Milena Šijan.

- Njih mi je najteže bilo gledati dok su me vukli, Milena je svako malo pitala jesam li dobro - prisjeća se Duje. Ona je biologinja, zaštitarka prirode, alpinistica koja je osvojila Mt. Everest, ronilac koji je preveslao Jadran, aktivna adrenalinska sportašica koja je znala što treba u ovakvim situacijama.

- Žene su u akciji spašavanja izdržljivije, one su kao dizel motor, mogu na duže staze, nisu usredotočene samo na tehnike spašavanja, već imaju emotivniji pristup, pružaju nadu unesrećenima i tješe njihove obitelji - kaže Milena.

- Ivan, najstariji od naše četvero djece, bio je toliko dirnut HGSS-ovcima da me pitao: 'Mama, pitaj ih kako ja mogu postati HGSS-ovac' - kaže supruga Nada.

Posljednji trenutak

Duje je hitno operiran, liječnik mu je rekao da bi mu pet minuta kasnije puknulo slijepo crijevo da nije stigao u bolnicu. Dva mjeseca prije tog događaja rodio mu se unuk.

- Nastavio sam živjeti normalnim životom, ali sam shvatio neke stvari. Da nije bilo HGSS-ovaca, sada ovog malog ne bih gledao kako odrasta - kaže Duje držeći na koljenima četverogodišnjaka, uz Maru i Marina, jedno od svojih unučića.

 

 

 

- Ljudi možda misle da se mi ne bojimo. Bojimo se, itekako, ali obukom i iskustvom kontroliramo svoje osjećaje. Uostalom, čim krenete u akciju, čim poletite, zaboravljate na sve ostalo i fokusirate se. Teže mi je kad su unesrećeni djeca jer sam i sam roditelj - priznaje Mužinić, čovjek koji je prvi stupio na Kornate u velikoj tragediji vatrogasaca. Do tada je odradio oko 1200 akcija, a neke su bile pionirske. Sve je krenulo još 1978., kad je Frfa, kako ga zovu prijetelji, krenuo u brda te napravio svoje prve alpinističke korake.

- Onda sam se počeo baviti speleologijom, primijetili su me ljudi iz HGSS-a i pozvali da im se pridružim. Učinio sam to i ubrzo uvidio da je to ono što želim raditi. Punih 25 godina bio sam volonter, a posljednjih osam sam profesionalac - kaže Mužinić, instruktor koji, kad ne spašava unesrećene, uči mlade alpiniste penjanju, provodi obuke za vodiče u pustolovnom turizmu i drži seminare o sigurnosti.

Kaže da se nesreće događaju početnicima, ali i onima koji su presigurni u sebe pa podcjenjuju opasnost planine. Pogotovo Velebita. Stipe Gverić, zadarski profesor engleskog i geografije, krenuo je u školu planinarenja na Velebit zajedno s mnogim planinarima. Bila je zima, minus 10 stupnjeva. Usred rutinske vježbe dogodila mu se nezgoda, ozlijedio je skočni zglob. Nije mogao hodati. - Bili smo na 1400 metara, spuštala se magla i noć, sve oko nas bilo je okovano snijegom i ledom. Znao sam u kakvom sam problemu - prisjeća se Stipe.

 

 

 

 

 Siniša Primožić, iskusni zadarski HGSS-ovac koji je vodio školu planinarenja. On i njegovi kolege suočili su se s tri izazova: mrak, magla i hladnoća koja je zaledila staze.

Hrabri piloti

- Nad Velebit se spustila kapa, tako mi zovemo guste oblake koji ga znaju okovati. Znali smo da se helikopter tu neće moći ni približiti pa smo odlučili Stipu transportirati 400 metara niže, računajući da će nas tamo dočekati pojas vedrine - govori Primožić. Tadašnji pročelnik zadarskog HGSS-a Neven Zrilić kaže da je spuštanje bilo izuzetno opasno jer preko serpentina kojima su prolazili nosila se teško drže, postoji mogućnost pada spašavatelja, unesrećenika ili međusobnog ozljeđivanja. Ipak, drama je tek slijedila.

- Vidjeli smo kroz maglu crvene lampice na letjelici, no mislili smo da će helikopter jednostavno otići, toliko su bili loš uvjeti. U njemu je bio iskusni pilot Oto koji je tog dana išao do krajnjih granica, svojih i tehnike kojom je upravljao. Piloti su ljudi koji ne spašavaju samo unesrećenike nego i nas, oni su naši najvažniji članovi - kaže Jana Mijailović, volonterka HGSS-a u Zadru. Helikopterski piloti u zraku moraju donijeti najteže, ali i najbrže odluke, o njihovoj prisebnosti ovisi kako će akcija završiti.

 Helikopterska akcija spašavanja započinje telefonskim pozivom onih koji su poziv u pomoć i zaprimili - Centra 112.

- Čim od njih dobijemo poziv, odmah reagiramo, provjeravamo meteo situaciju, prikupljamo informacije o lokaciji i polijećemo u što kraćem roku. U letjelici su tada kapetan i njegov kopilot te dva letača tehničara. Stajemo na Firulama i tu kupimo tri ili četiri HGSS-ovca, te onda nastavljamo do mjesta nesreće - kaže nam pilot iz Divulja, satnik Nikola Gažo.

 

 

 

 

Do sada je imao petnaestak intervencija: izvlačio je unesrećene s Velebita, Biokova i Mosora. - Sigurnost je na prvom mjestu, kako posade tako i letjelice, ali idemo do krajnjih granica. Ima situacija kad je doista teško, ako ste na litici i nemate kontakt s terenom, morate stvarno dati sve od sebe. Ali to nam je posao, istrenirani smo da budemo spremni - kaže satnik Nikola Gažo.

Moć prirode

 Pilot Oto uspio je nekako spustiti Mužinića, on je pokupio Stipu, a onda ih je skupa podigao, malo da ne bi ušao u oblak iznad, a opet dovoljno da ne udari u velebitske oštre stijene. Radilo se o centimetrima, svjedoči to i podatak da su Stipe i njegov spasitelj prilikom izvlačenja doslovno prolazili kroz krošnje zaleđenih stabala. U zraku su se helikopterske elise počele smrzavati, pothlađeni su završili i unesrećenik i spašavatelj.

To je bila jedna od najzahtjevnijih akcija HGSS-a koja je motivirala Stipu da i sam postane HGSS-ovac. Sada uz bok Premužiću, Zriliću i ostalima koji su njega spašavali sudjeluje u spašavanju drugih. Bilo kada. Bilo gdje. U bilo kojim vremenskim uvjetima. Prije nekoliko tjedana, kada je orkanska bura paralizirala podvelebitsko područje, zadarski spašavatelj Neven Zrilić odveo nas je - na Velebit. Bili smo samo na pola puta do Velikog rujna, polazišne točke za školu planinarenja tijekom koje je ozlijeđen Stipe Gverić, a već na toj nadmorskoj visini bura nas je praktički nosila.

- Evo pogledajte, mi smo sada na 400 metara i sredina srpnja je, a vi se smrzavate i jedva odupirete udarima. A zamislite samo kako je bilo nama na 1000 metara više i 20 stupnjeva manje, usred zime i leda - govori Neven na planini, pokušavajući biti glasniji od bure. - Tko podcijeni more i planinu, jednom nogom je u grobu - nastavlja.

- I zapamtite, protiv prirode se ne može, ona je jača - dodaje Jana.