EKSKLUZIVNO SVJEDOČANSTVO Drugi pokušaj Jugoslavije da postane nuklearna sila

Kako je otkrivena tajna iz Ruđera

 

Prije nekoliko godina dr. Krunoslav Pisk, generalni direktor Instituta Ruđer Bošković (IRB) od 1987. do 1994. godine, predložio mi je da zajednički napišemo knjigu o povijesti naše najveće znanstvene kuće. Pristala sam odmah iako sam pomislila da će takva knjiga biti prvenstveno namijenjena uskom krugu čitatelja iz akademske zajednice. Kad smo u proljeće 2014. godine razgovarali o temama koje će biti zastupljene u knjizi, Pisk je ustvrdio da obvezno moramo iznijeti u javnost nepoznatu priču o atomskoj bombi. - Kako nepoznatu? Pa Supek je sto puta pričao o tome i svome neslaganju s Rankovićem i Saveznom komisijom za nuklearnu energiju 1950-ih i 1960-ih - rekla sam. - Ne mislim na to, nego na projekt kodnog imena Sutjeska iz 1980-ih u kojem je sudjelovao i Ruđer - odgovorio je Pisk. Zatim mi je priznao kako ni on kao direktor Ruđera nekoliko godina nije znao za taj tajni projekt. Saznao je tek početkom 1990-ih kada mu je tajnu povjerio jedan od sudionika projekta, istaknuti fizičar dr. Đuro Miljanić. O projektu Sutjeska obaviješteni su i tadašnji šefovi hrvatskih tajnih službi Josip Manolić i dr. Miroslav Tuđman.

Pisk me tada uputio i na članak “Titovo nuklearno nasljeđe” koji su 2000. godine u časopisu Bulletin of Nuclear Scientists objavili Willian Potter, Ivo Šlaus i Đuro Miljanić. Članak, koji je na hrvatskom jeziku zatim objavio tjednik Globus, kronološki je govorio o višedesetljetnim nastojanjima bivše države da napravi nuklearno oružje. U tekstu se govorilo i o tajnom programu iz 1980-ih u kojem je Ruđerova skupina bila posebno usmjerena na neutronsku komponentu bombe. “Skupina sastavljena od manje od deset fizičara, elektroinženjera i tehničara s Ruđera Boškovića bila je izravno uključena u projekt, no samo su dvojica od njih znali pravu svrhu svoga posla. U početku, zagrebačka je skupina dobila zadaću da prouči kako treba projektirati i proizvesti neutronsku komponentu plutonijske implozijske bombe poput one bačene na Nagasaki...”, pisalo je, među ostalim, u članku u kojem se navodi kako je ključnu ulogu u projektu Sutjeska imao najveći jugoslavenski izvoznik Energoinvest iz Sarajeva, odnosno njegov Institut za toplinsku i nuklearnu energiju (ITEN). U meni se zatim probudila novinarska radoznalost te sam uz pomoć dr. Piska krenula u istraživanje.

Nakon konzultacija s nekoliko povjesničara, uključujući i mladog Marka Miljkovića iz Beograda koji radi doktorat s temom jugoslavenskog nuklearnog programa, odlučila sam istraživanje bazirati na razgovorima sa sudionicima i svjedocima povezanim s projektom Sutjeska. Među mojim sugovornicima bio je i prof. Božidar Matić (1937.- 2016.), ministar znanosti u saveznoj vladi Branka Mikulića koja je 1988. godine zaustavila program razvoja nuklearnog oružja. Iako teško bolestan, Matić je u ožujku ove godine za Jutarnji list govorio o svojim spoznajama o programu Sutjeska. Ipak, Matić je samo površno znao o istraživanjima na Ruđeru.

Pokušala sam stoga razgovarati s nekima od deset Ruđerovih znanstvenika koji su sudjelovali u tajnom vojnom projektu. Vodeći među njima dr. Đuro Miljanić krajem prosinca 2015. godine ispričao mi je kako se on, koji nikad nije bio član Saveza komunista, uključio u projekt. Budući da smo naš razgovor planirali nastaviti, dr. Miljanić mi nije govorio ništa o tehničkim detaljima istraživanja na Ruđeru. Nažalost, Đuro Miljanić preminuo je od posljedica teškog srčanog udara u ožujku ove godine pa smo se dr. Pisk i ja suočili s problemom da nemamo cjelovitu sliku o tome “kako se na Ruđeru stvarala nuklearna bomba”. Tada je Kruno Pisk odlučio porazgovarati s nekima od znanstvenika za koje je pretpostavljao da su sudjelovali na projektu Sutjeska. Jedan od njih, dr. Saša Blagus, viši znanstveni suradnik IRB-a u mirovini, najprije je Pisku ispričao tehničke detalje istraživanja, a zatim je svoja sjećanja i napisao. Sjećanja dr. Blagusa na njegovo sudjelovanje u tajnom projektu Sutjeska ekskluzivno objavljujemo u Magazinu. Također, to jedinstveno svjedočanstvo bit će objavljeno kao jedno od poglavlja knjige “Institut Ruđer Bošković: Ljudi i događaji (1950. - 2000.)” koja će u izdanju Školske knjige biti objavljena krajem ove godine.

 

(Tanja Rudež)

 

 

 

Koliko se sjećam, moje sudjelovanje u projektu vezanom uz jugoslavensku nuklearnu bombu počelo je otprilike između 1982. i 1983. godine. Organizacijski sam pripadao Laboratoriju za nuklearne reakcije (LNR) tadašnjeg OOUR-a Fizika energetika i primjena (FEP). Voditelj LNR-a dr. sc. Đuro Miljanić, koji je bio i moj mentor doktorskog rada, jednog me je dana pozvao u svoju sobu i rekao mi da ćemo raditi na jednom projektu u suradnji s Vojno-tehničkim institutom iz Beograda. Objasnio je da je projekt iz našeg užeg područja interesa, neutronske fizike, i da smo u stručnom pogledu najpozvaniji da u tome sudjelujemo. Rekao je da bismo radom na tom projektu, između ostalog, dobili sredstva (u vidu određene opreme) kojima ćemo moći dodatno financirati svoje fundamentalne projekte iz područja nuklearnih reakcija. Također je najavio financijsku stimulaciju za rad na tom projektu koja bi se isplaćivala kroz osobni dohodak.

S obzirom na to da sam bio involviran u istraživanja nuklearnih reakcija induciranih 14 MeV-skim neutronima, pristao sam sudjelovati u tom novom projektu. Imao sam, naime, dovoljno iskustva u radu s neutronskim generatorom, detekcijom neutrona i nuklearnom elektronikom. Tada još nisam znao svrhu tog projekta, iako sam znao da je vezan uz JNA, odnosno vojnu sigurnost SFRJ. U prvi sam mah mislio da se radi o projektu evaluacije materijala za štitove od neutronskog i gama-zračenja prouzročenih upotrebom nuklearnog oružja. Osobno sam bio dosta upoznat s tom problematikom jer sam se već prije ponešto bavio štitovima za zaštitu od neionizirajućeg i ionizirajućeg zračenja. Ta moja pretpostavka nije bila bez osnove jer je u to vrijeme u naoružanje nuklearnih sila intenzivno uvođena takozvana neutronska bomba. Tada je neutronska bomba bila u središtu interesa i o tome se mnogo diskutiralo i među našim nuklearnim fizičarima. Dakako, sve su te diskusije bile na razini nagađanja.

 

Deutronski snop

U razgovorima koji su slijedili dr. Miljanić me je pomalo upoznavao s konkretnim istraživanjima koja su trebala biti u mojem djelokrugu rada te s imenima suradnika iz LNR-a koji su trebali biti involvirani u projekt. Također sam saznao i imena ljudi iz OOUR-a TENEZ koji su trebali sudjelovati u projektu, odnosno raditi na nekim dijelovima projekta u koje je bila involvirana grupa LNR-a kojoj sam i ja pripadao. Saznao sam da će se na IRB-u raditi i na nekim drugim potprojektima, ali nisam znao kojim.

Zadaci grupe iz LNR-a za koje sam ja osobno bio zadužen mogu se sažeti u dvije točke. Prva je bila konstruirati i na postojeći elektrostatski 300 kV Texas Nuclear Corporation neutronski generator, s kontinuiranim deuteronskim, odnosno neutronskim snopom, nadograditi sistem za pulsiranje deuteronskog snopa sinusnim naponom kako bi mogao producirati i pulsirane neutronske snopove s energijom 14.5 MeV, odnosno 2.5 MeV s vremenskim trajanjem od približno 2 ns i frekvencije maksimalno 5 MHz.

Sistem za pulsiranje deuteronskog snopa pravokutnim naponom kako bi se mogli producirati neutronski pulsevi pravokutnog profila s energijom 14.5 MeV, odnosno 2.5 MeV, frekvencije od 2 do 5 Hz (2 do 50 pulseva u sekundi), kao i pojedinačni s vremenskom širinom u mikrosekundnom i milisekundnom području.

Druga je bila konstruirati, izraditi i kalibrirati detektore za dijagnostiku neutrona iz tada još nedefiniranih izvora: dva detektora, jedan manje i jedan veće osjetljivosti, na bazi scintilastorskog stakla dopiranog sa Li za mjerenje totalnog prinosa neutrona po generiranom neutronskom pulsu, neutronski detektor, na bazi brzog plastičnog scintilatora, za mjerenje energije neutrona u pulsu, metodom vremena proleta neutrona duž određenog puta.

Bilo je očito da se radi o zahtjevnom, vrlo izazovnom i nadasve ozbiljnom projektu. Najprije je trebalo pronaći i proučiti literaturu koja se bavi navedenom problematikom. To tada baš i nije bio lak zadatak. Trebalo je, naime, “pročešljati” svu relevantnu literaturu (znanstvene časopise, knjige i druge izvore) do koje se moglo doći na IRB-u.

 

Ručni rad

Problem je bio u tome što tada još nije bilo interneta pa je sve trebalo raditi ručno. Ljudi danas obično i ne slute koliko je teško tražiti reference u debelim uvezanim stokovima časopisa koji su bili pohranjeni na policama knjižnice i u podrumima IRB-a. Ni sam ne znam koliko sam se puta popeo i sišao s ljestava (i, dakako, nadisao silne prašine) kako bih dohvatio neki debeli uvez i onda ustanovio da mi je za moje svrhe beskoristan. Ponekad je trebalo kriomice iznijeti neki pisani izvor iz knjižnice i fotokopirati ga u našem odjelu kako u knjižnici ne bi ostao podatak da je određeni materijal određena osoba uzimala. Dakako, nakon fotokopiranja bi se pisani materijal na isti diskretni način vraćao u knjižnicu.

Podaci iz literature skupljani su otprilike godinu dana. Relevantni podaci su selektirani te je napravljen uži izbor podataka upotrebljivih za našu svrhu. Na temelju naših izvještaja je onda donesena odluka o tome što će se stvarno raditi. Moram napomenuti da su se skupljali i svi mogući podaci do kojih se moglo doći, a bili su vezani direktno uz nuklearno oružje (konstrukcija - makar i shematska, probne eksplozije, moguća mirnodopska upotreba, efekti, eksperimentalno određivanje širenja neutronskog zračenja kroz atmosferu, razne simulacije, štitovi od zračenja i slično). Čovjek ne može povjerovati koliko takvih podataka ima i što se sve može doznati iz normalno objavljenih podataka, iako su deklasificirani i “očišćeni” od osjetljivih podataka.

Tijekom procesa sakupljanja i selekcije podataka shvatio sam da cilj projekta nije zaštita od zračenja prouzročenog nuklearnom eksplozijom, nego da se tu radi o mnogo ambicioznijem cilju. To svoje uvjerenje potvrdio sam kad sam saznao konkretne zadatke. Treba istaknuti da se uređaji koje smo trebali konstruirati, sagraditi i testirati koriste i u istraživanjima štitova od nuklearnog zračenja kako iz nuklearnih eksplozija tako i iz mirnodopskih izvora, u nuklearnim analitičkim metodama, neutronskoj radiografiji, za baždarenje neutronskih detektora, dijagnostiku fuzijskih neutrona u istraživanjima fuzijskih reaktora i slično. No, koriste se i u sasvim fundamentalnim istraživanjima u nuklearnoj fizici.

Svi elementi onoga dijela projekta u kojemu sam osobno sudjelovao uspješno su realizirani, što znači da su na kraju svi “naručeni” sistemi bili u radnom stanju.

Navest ću ovdje i neka istraživanja za koja znam da su rađena, ali u njima nisam osobno sudjelovao. U LNR je vršeno mjerenje efikasnosti i energijska kalibracija neutronskog detektora brzih neutrona (NE-213 tekući scintilator) pomoću kalibracijskih gama izvora i 252Cf kalibracijskog izvora neutrona (fisioni spektar). Koliko sam saznao, na IRB-u se također eksperimentiralo s ionskim izvorom dobivenim iz VTI-ja te kompaktnim pulsiranim neutronskim generatorom (takozvani seal tube neutronski generator) dobivenim iz VTI-ja. Jedan od tehničara koji je radio u tom dijelu projekta izjavio je da taj neutronski generator, koji je bio američkog porijekla, nije proradio. Nakon završetka projekta sama cijev je vraćena na VTI, a eletronski dio i dio za napajanje uređaja ostao je na IRB-u u odjelu u kojem su rađeni eksperimenti. Kad smo konačno imali točno definirane zadatke, dr. Miljanić me jednom prilikom upitao jesam li dokučio o čemu se tu zapravo radi.

 

Šutnja pred drugima

Rekao sam da ne mogu biti potpuno siguran, ali pretpostavljam da je riječ o istraživanju mogućnosti izrade nuklearne bombe. Potvrdio mi je da sam u pravu i zamolio da o tome još ne govorim suradnicima. Dodao je da je naš zadatak napraviti neutronski izvor za inicijaciju nuklearne eksplozije. Spomenuo je da se kod tadašnjih nuklearnih bombi kao inicijator eksplozije preferira minijaturni neutronski generator. Iz tog razgovora sam shvatio da će naša istraživanja ići baš u tom smjeru. Dr. Miljanić je možda i nehotice tu moju pomisao potvrdio jer je u tom razgovoru rekao da je ljude u VTI-ju uvjerio da će im za potrebe projekta biti nužan pulsirani neutronski izvor te da su pristali da se na postojeći neutronski generator na IRB-u nadogradi sistem za pulsiranje deuteronskog snopa.

S vremenom sam shvatio da svi o projektu ponešto znamo, ali nismo o tome previše međusobno govorili. Pretpostavljam da je dr. Miljanić i s ostalim suradnicima o tome razgovarao. Bilo je, dakako, nužno da suradnici na projektu znaju istinu jer o tome ovisi i uspješnost projekta. Stvar je u tome što saznanje o pravom cilju projekta, kao prvo, formira drugačiji pristup problemu koji se konkretno rješava, a kao drugo, ljudi vole kad im se ukaže određeno povjerenje. U vezi s povjerenjem i odabirom ljudi za izvedbu projekta kriteriji su prije svega bili stručnost za određenu problematiku. Znajući profil ljudi koji su sudjelovali u projektu, moram jasno naglasiti da kod izbora suradnika nije bilo nikakvih ideoloških kriterija. Možda će se ova moja izjava, u svjetlu današnjih političko-ideoloških gibanja i manipulacija prošlošću, nekima činiti nevjerojatnom, nevjerodostojnom i u najmanju ruku neobičnom, ali tvrdim da je to istina. Jesmo li, pak, svi mi koji smo sudjelovali ipak prošli nekakvu sigurnosnu provjeru, to - ne znam. U svakom slučaju, za suradnike na projektu se ništa nije promijenilo. Za mene osobno je taj projekt bio izazov i našao sam u njemu i znanstveni interes.

 

Mnogo elana

Vrlo je poučno ponešto reći o odnosu sudionika projekta prema obavljanju zadataka, o elanu i međusobnim odnosima. Bilo je tu mnogo elana i znanstvene i tehničke znatiželje. Što se mene tiče, nisam imao nikakvih dilema oko sudjelovanja u takvom jednom projektu. Mislim da ni ostali suradnici nisu. Nitko, naime, nije u to ušao pod bilo kakvom prisilom.

Nije bilo nikakvih tenzija ni među suradnicima, ni između suradnika i rukovoditelja. Dr. Đuro Miljanić nije nikada vršio nikakav pritisak na “podređene” suradnike. Iskazivano nam je veliko povjerenje. I zato nikad nije dolazilo u pitanje da se na vrijeme ne izvrši ono što je trebalo. Postojala je velika doza razumijevanja za teškoće koje su izvršitelji ponekad imali u realizaciji zadataka. Ponekad smo se znali naći u “cajtnotu” zbog ovih ili onih razloga. Znao se dogoditi kvar na akceleratoru ili je “zaštekala” dostava tekućeg zraka za difuzijske pumpe ili je kasnila dostava nekog materijala. Znalo se dogoditi da se, recimo, za dan-dva očekuje posjet ljudi iz VTI-ja, a da danas baš ništa ne funkcionira. U takvim bi trenucima “šef” ipak pokazao malo nervoze. To smo rješavali tako što bismo šefa naprosto “otjerali” u njegovu sobu ili ga poslali kući, a mi bismo zasukali rukave do kasno navečer, čak i do ponoći, i riješili problem. Sjećam se događaja jedne godine baš na dan tradicionalne proslave prije novogodišnjih praznika. Proslava je, kao i uvijek, počinjala u 14 sati u prostorijama Tandem Van de Graaff akceleratora, a mi još nismo riješili problem u vezi s modulatorom brzina (buncher) na akceleratoru. Kao za inat došlo je i do vakuumskih problema u komori magneta za analizu. A idućih dana smo očekivali najavljeni posjet suradnika iz VTI-ja. Kad je šef vidio da nas nema na proslavi, zvao nas je i rekao da sve ostavimo pa ćemo to riješiti idućih dana. Mi, međutim, nismo odustali i nastavili smo raditi. Tada je došao šef “urazumiti” nas, no mi smo ga na uobičajeni način “otjerali”. A šef je (a što mu je drugo preostalo) onda otišao na proslavu. I što se onda dogodilo? Za otprilike dva sata sve smo probleme riješili i još stigli na proslavu. Eto, takva je to bila ekipa. Dakako, za rad na projektu smo svi bili i financijski stimulirani. Stimulacija je isplaćivana preko osobnog dohotka.

Još je nešto važno spomenuti. Cijelo to razdoblje dok je projekt trajao, na IRB-u se nisu zapažale nikakve pojačane mjere sigurnosti. Nije bilo nikakvih kontrolnih kamera, rampi na ulazu u IRB, kontrolnih kartica, zapečaćenih vrata i sličnog. Nismo morali obavezno nositi ni identifikacijske kartice okačene na odjeću. Zapravo, nisam siguran jesmo li te kartice uopće imali. Znam, međutim, da ih nitko nije nosio. Sve je bilo kao da se ništa neobično u IRB-u ne događa. Čak ni za posjetitelje IRB-u nisu bile predviđene nikakve posebne mjere sigurnosti, osim onog uobičajenog ostavljanja osobne iskaznice na porti.

Suradnici iz VTI-ja su dolazili u određenim intervalima i upoznavali se s odvijanjem projekta. Na završetku projekta suradnici iz VTI-ja izvršili su konačnu evaluaciju in situ. Ti su susreti uvijek bili ugodni jer se radilo o ljudima koji su nam zapravo bili kolege. Dr. Miljanić odlazio je u određenim intervalima u VTI, ostajao tamo nekoliko dana i podnosio pismene izvještaje o napretku projekta. Prema njegovu pričanju, pravilo je bilo da se u VTI dolazi bez i jednog pisanog izvještaja i bez ikakvog pisanog podatka. Sve je trebalo napisati iz glave na licu mjesta. Sjećam se da je jednom prilikom zbog spriječenosti dr. Miljanić htio mene poslati u VTI da napišem izvještaj. Rekao mi je da ću tamo morati potpisati izjavu o šutnji. Do toga ipak nije došlo jer je na kraju mogao osobno otići u VTI. Dobro se toga sjećam jer sam se bio zabrinuo kako ću to napraviti samo na osnovi sjećanja.

 

Prekid projekta

Nakon prekida projekta, poslije izvjesnog vremena, tamo negdje 1989. ili malo ranije, rezultati dijela projekta na kojima sam ja radio su deklasificirani te smo dobili dozvolu da rezultate objavimo kao znanstvene publikacije u međunarodnim časopisima. Svi sistemi koji su sagrađeni, kao i detektori, ostali su u vlasništvu IRB-a te se i danas koriste. Također su na IRB-u ostali i ORTEC elektronski moduli koji se i danas koriste u nuklearnim eksperimentima. Spomenut ću da smo 6Li-staklo detektore u periodu od 1989. do 1994. pa nadalje koristili u istraživanjima tada vrlo intrigirajućeg fenomena “hladne fuzije”. Iz tog su istraživanja nastala tri znanstvena rada.

Cijela ova priča, po mom mišljenju, ukazuje na to da je bivša država raspolagala znanstvenim i tehničkim potencijalom koji je stvorio realnu mogućnost izrade nuklearnog oružja. Posebno smatram da je IRB u pogledu kadrova i opreme potpuno bio na visini rješavanja vrlo složenog zadatka. Mislim da u današnjim uvjetima potencijala za takav ili sličan pothvat (ne mislim nužno vojni) ne postoji. To je donekle vidljivo i iz moje priče. Po svemu sudeći, radilo se o ozbiljnom, vrlo zahtjevnom projektu pa nije moguće govoriti o nekakvom avanturizmu i donkihotstvu u znanstvenom i tehničkom pogledu. Dakako, ne ulazim u pitanja tadašnjih financijskih mogućnosti i političku opravdanost tog pothvata.