Crkva: Neće valjda žena u vodu nositi bombe
Rasprava o “burkiniju” pokazuje u nekima od svojih aspekata žalosne elemente naše zapadne civilizacije: arogantnu ignoranciju, sklonost paušalnim osudama bez respekta spram činjenica, multiplicirano medijskim marketinškim refleksom “nabrijavanja” naslova i pojmova eda bi se senzacija doimala većom nego već ježast.
Ni na jednom od snimaka takozvanog “burkinija” objavljenima ovih dana niti jedna od dama, koja je u more ili u bazen ušla odjevena po muslimanskom vjerskom propisu (pokrivene kose te tijela do gležnjeva), nije nosila burku. Ali, eto, naziv “hidžabini” ne bi bio ni upola medijski “seksi” kao “burkini”, frigaš činjenicu da pritom burke nema.
Sarkozy 2009.
Tadašnji francuski predsjednik Nicolas Sarkozy rekao je u Versaillesu 2009. da burka nije dobrodošla u Francuskoj jer nije simbol vjere nego tlačenja žene. Sadašnji francuski premijer Versailles podržava ovih dana inicijativu da se zabrani kupanje u “integralnom kostimu” (medijski: “burkiniju”) jer on “nije kompatibilan s vrijednostima” francuske nacije. Nije jasno: treba li zabraniti ulazak u more ili bazen bilo kojoj osobi odjevena trupa i nogu (onako kako su se kupali naši preci, pa i muški, prije nešto više od stotinjak godina), dakle i nekome tko bi ušao u fraku, ili je ipak posrijedi samo akt protiv određenog poimanja određene religije?
U Francuskoj je prije pet godina donesen zakon po kojemu se globom do 150 eura ima kazniti svatko tko nosi “išta što skriva lice na javnim mjestima, kao što su kinematografi, stanice, restorani, kazališta, autobusi, bolnice, muzeji, biblioteke, stadioni i teretane”.
U mnogim članicama Evropske unije, bez ikakva ulaženja u terminologiju vjerske odjeće, naprosto je propisano da se osobe na javnim mjestima moraju nalaziti otkrivena lica, tako da ih se može identificirati. Nedopustiva je, u tom slučaju, integralna kaciga jednako kao i integralni veo, bila posrijedi burka ili nikab odnosno zar. I nema lošeg mirisa diskriminacije.
Umjesto toga stalno nam se nude rasprave “o burki” (namjerno se spominje najintegralnije pokrivalo čak i kad je posrijedi tek hidžab, kao što se u Homeinijevo doba stalno valjalo “o čadoru”). Teško je procijeniti gdje tu završava ignorancija a gdje počinje propaganda.
Maramu i haljinu do gležnja nosila je i kraljica Victoria. Tertulijan svjedoči da su Arapkinje pokrivale i lice, katkad i jedno oko, pola tisućljeća prije Kur’ana. Katolkinje i danas pokrivaju kosu kad izlaze pred Papu (ne znam insistira li Frane na tome, ali u predvorju je vazda asortiman crnih čipkastih velova koji se nude na posudbu).
Običaji i praktičnost
Običaji odijevanja nisu uvijek diktirani praktičnošću; oni mogu imati veze s nakanom da se ritualizacijom održi strah i zajamči podvrgavanje (znaju to u medicini, bez obzira na ine religije, a još i više u vojskama, gdje odore baš tome služe, pa nitko ne debatira jesu li one atak na slobodu pojedinke ili pojedinca).
Italija je odbila inicijativu o zabrani “integralnog kostima”, pa i pod izravnim utjecajem Katoličke crkve. Papa Frane je prije tri mjeseca, u intervjuu za La Croix, rekao da muslimanka “mora smjeti nositi maramu ako ona to želi”. Ovdje smo se već davno zapitali kada je hidžab dragovoljno, možda i prkosno odabran znak identiteta a kada je ona nametnuti znak pripadanja? To nije svejedno. Kao što nije svejedno stavlja li netko križ na se radosno, jer ga voli, ili ga mora trpjeti i kada ga ne želi, ponegdje u školi, ili u sudnici. Kao što nije svejedno drži li se netko neradne subote (ili nedjelje) jer je posvećuje, čak žrtvuje Bogu, ili je mora trpjeti kad vjera maše državnim pendrekom.
Protiv bluda
Sloboda je, u svemu tome, ključna determinanta. U prvom slučaju posrijedi je znak slobode, u drugom slučaju znak ograničavanja ili čak nijekanja slobode. Mons. Nunzio Galantino, tajnik Talijanske biskupske konferencije, daje za pravo Papi jer misli “na naše redovnice, na naše seoske mame koje su maramu nosile još do jučer a neke je nose i danas”. Ne shvaća, kaže, francusku objavu rata simbolima, niti shvaća tko se može bojati odjevene žene u moru, “ta neće u vodu nositi bombe”. I pita se zar se sloboda žene mjeri obnaženim centimetrima četvornima kože?
Hidžab (pokrivalo, zaklon) svaka je odjeća odrasle muslimanke, koja udovoljava zahtjevima propisanima u Kur’an (24:31, radi - piše - sprečavanja bluda). Kur’an, naime, kaže da se valja pokriti, ali ne propisuje precizno što sve. Samo se iz nekih hadisâ razabire da bi hidžab bila odjeća u kojoj se vide lice i ruke.