Izbori 2016: Amateri protiv prevaranata. Ima li netko treći?

Ekonomija prevladava kao vodeća tema stranačkih kampanja. Danas je, čini se, svima jasno da je za politički opstanak važan životni standard građana, čiji bi rast mogao vratiti vjeru u institucije sustava.

Ekonomski program Mosta štivo je za ljude jakih živaca, piše Miodrag Šajatović u novom broju Lidera. Slažem se, iako ne bih posebno izdvajao ekonomiju. Dodao bih još tome programe HDZ-a i SDP-a (redoslijed je abecedni), a može i stranke Pametno, iako je ovaj zadnji naizgled najsuvisliji. Što im je zajedničko? Potpuni manjak namjere da se provedu u praksu.

I s takvim programima, međutim, četiri spomenute stranke uvjerljivije su od ostatka stranačke scene koji nam ne nudi ništa. Bandićeva “japanska marljivost” nije program (vidjeli ste TV spot, vjerujem), kao ni atak bivšeg mostovca Ivana Lovrinovića (stranka Promijenimo Hrvatsku) na samostalnost HNB-a, shvatljiv jedino ako se promatra kroz prizmu njegove ambicije da naslijedi današnjeg guvernera Borisa Vujčića. Ukratko: i dalje nam se loše piše.

Ne mogu, međutim, a da se i sam unatoč svemu tome ne ukrcam u optimistički vlak koji je pokrenuo Velimir Šonje. Ne zbog vjere u dobru budućnost koja nam stiže odmah po izborima, nego zbog činjenice da danas, manje od mjesec dana uoči izbora, ekonomija ipak prevladava kao vodeća tema stranačkih kampanja. Nema ustaša, partizana i općih svjetonazorskih razmirica. Rat je, čini se, ipak bio završen prije svečane objave Milana Bandića. Danas je već svima jasno da je i za politički opstanak važan životni standard građana čiji bi rast mogao konačno vratiti vjeru u institucije sustava.

Pitanje je znači - jeste li 11. rujna spremni na biralištu svoje povjerenje pokloniti profesionalcima, prefriganim političkim liscima iz starih stranaka od kojih ste već doživjeli i preživjeli tisuće iznevjerenih obećanja, ili ste, umorni od ponavljanja prošlosti, skloniji riziku koji sa sobom nosi priklanjanje nekoj od amaterskih političkih udruga, što zapravo jesu nove male stranke na političkoj periferiji. Pojam “amater” u političkom kontekstu ne nosi nužno negativan predznak.

Teško je vjerovati da će male stranke dati premijera, koji bi trebao imati iskustvo u upravljanju ljudima i sustavima, ali svjež, još neiskvaren i entuzijastičan duh koji donose pridošlice u politiku često je pokretač velikih važnih promjena.

Iskustvo s Mostom bilo je traumatično. Vlada Tihomira Oreškovića, potencijalno u nekim drugim okolnostima i s vlastitim timom suradnika možda i učinkovitog premijera, pokazala se traljavim eksperimentom. Premijer koji nije izabran, nego je postavljen kao znak stranačkog kompromisa, dobio je tim kojim nije mogao upravljati. Sama činjenica da je kao čovjek bez političkog iskustva i stranačke baze pokušao minimizirati posljedice političkih budalaština svojih suradnika i, barem u svojem, financijskom sektoru, privremeno zaustavio daljnje propadanje države, daje mu kredibilitet koji njegova Vlada inače ni po čemu ne zaslužuje.

S druge strane, među strankama koje danas po anketama prelaze izborni prag, Živi zid previše je ogrezao u populizam, a Milan Bandić 365 privatna je stranka sve kontroverznijeg zagrebačkog gradonačelnika. On sam, doduše, za razliku od većine drugih iz stare garde, još vjeruje vlastitim obećanjima.

Stranka Pametno? Recimo da bi bilo dobro da se nađu u Saboru. Imaju načelno dobar program (zapravo - jedini od malih imaju program) i solidnu teorijsku podlogu, ali nemaju iskustva u praktičnoj visokoj politici i teško da bi smogli snage za izvršne pozicije. Čini se da im ne manjka političke hrabrosti. Neka uče. Jedan od predložaka za učenje može im biti kratka politička karijera Martine Dalić, pogotovo njen drugi, saborski dio kada je konačno svakom postalo jasno da neke od kvalitetnih ideja, poput stranci Pametno bliskog prijedloga reforme državne uprave, teško pronalaze put. Dugoročno su zanimljivi.

Hrvatski najveći problem nije današnja politička nestabilnost na koju mnogi ukazuju prstom, nego upravo suprotno, naša lemurska tvrdoglavost da ne mijenjamo smjer kojim više od dva desetljeća putujemo prema provaliji. Kratkoročni ciljevi koje smo si postavljali (ulazak u Nato i EU) i koje si i dalje postavljamo (priključenje Schengenu i uvođenje eura) samo ukazuju na naše nepovjerenje u sposobnosti vlastitog sustava. Nato i EU, a pogotovo Schengen i eurozona nisu i ne mogu biti ciljevi, to su sredstva kojima se stiže do jednog, najvažnijeg, odredišta - kvalitetnog života u skladu s relativno visoko postavljenim europskim standardima.

Ovako smo, uostalom, pisali još 2012. godine (JL u travnju): “Ako četiri petine Hrvata misli da se mjere za smanjivanje deficita ne mogu odgađati, a hrvatska Vlada ih i dalje uporno odgađa i ako polovina stanovništva Hrvatske pristaje na (kratkotrajno) smanjenje životnog standarda sada, kako bi se živjelo bolje u budućnosti, a Vlada ne zna ili se boji provesti vlastiti Program gospodarskog oporavka, jasno je da su Hrvatski građani daleko zreliji od garniture koju su izabrali da im vodi državu. Takve političke tragedije obično se rješavaju prijevremenim izborima”.

Tri tjedna uoči prvih takvih, prijevremenih, izbora moramo si postaviti pitanje jesmo li napokon dorasli da sami upravljamo svojom budućnošću. U Bruxellesu, od kojega puno očekujemo, naime, ne sjedi netko drugi. Trom politički mehanizam tamo, kao i ovdje, povest će se za svakim tko pokaže inicijativu.