Imam 88 godina i dok sam živa moj će jedini dom biti SOS Dječje selo Lekenik

U jednom danu, 24. srpnja 1992. godine, četnici su mi ubili trojicu sinova i snahu, a ja sam preživjela samo čudom, zajedno sa svoje četiri unučice: Gordanom, Zvjezdanom, Dragicom i Ivanom; najmlađa Ivana imala je četiri i pol godine.

Pobili su mi najmilije, spalili su mi obje kuće, uništili sve što smo imali. Na mjestu mojih kuća sada je ledina, a jedina veza s rodnim krajem su grobovi mojih sinova i muža Ive. Sada živim u Lekeniku, u SOS Dječjem selu, gdje sam smještena 1992. godine zajedno sa svojim unukama. One su već odrasle, završile škole, otišle iz Dječjeg sela, udale se, postale majke, a ja sam i dalje ostala u Dječjem selu, kao neslužbena SOS baka. Ovdje živim, ovdje je moj jedini dom koji imam na svijetu, ovdje ću i umrijeti - priča nam Ana Ivandić, 88-godišnja stanovnica SOS Dječjeg sela Lekenik, rođena 1928. godine u selu Đevar između Sanskog Mosta i Starog Majdana u BiH.

Otkriva nam baka Ana, koja nas je primila u svojem apartmanu na prvom katu jedne kuće u Dječjem selu, tužnu priču koja je počela u srpnju 1992. godine u mjestu Briševo, u koje se udala i rodila petero djece, jednu kćer i četiri sina. Kći Anđa i sin Dragan odselili su se u Zagreb i zahvaljujući tome danas su živi, iako dosta bolesni, a ona je nakon smrti muža Ive ostala živjeti u kući s trojicom sinova, snahom i četiri unuke.

Pokopala djecu

 - Počeli smo graditi novu kuću, malo je trebalo da je završimo, a onda je počeo prokleti rat. Sjećam se kao i danas, počeli su granatama tuči moje Briševo u BiH, od jedne granate poginula mi je snaha Lucija, koja je s mojim sinom Pejom imala četiri kćeri. Potom je u mjesto upala vojska, išli su redom po kućama, klali, ubijali, silovali, palili. Izvodili su iz podruma, gdje smo se sklonili i gdje sam ja uređivala snahino mrtvo tijelo, jednog po jednog sina. Milana, koji je tada imao 29 godina, prvog su izveli. Morao si je iskopati grob i potom su ga ubili. Njega su dvadesetak dana ranije gotovo nasmrt prebili susjedi Srbi. Potom je na redu bio Stipe, koji je imao 33 godine, a na kraju su došli po najstarijeg sina Peju. On je prije smrti tješio kćeri, uplakane zbog smrti majke, da će ih on sada hraniti i brinuti se o njima. Istrgnuli su ga iz zagrljaja djece. Odveli su ga i ubili. Čula sam pucanj i znala sam po boli u prsima da ga više nema. Mislila sam da smo sada mi na redu, djeca i ja, prijetili su da će nas pobiti, da će nas silovati. No nakon mjesec dana skrivanja po tuđim kućama, podrumima, u šumi, uz pomoć jednog srpskog vojnika, koji je radio nekad s mojim sinom, dospjela sam s unučicama u autobus Crvenog križa i stigla u Zagreb. Tu su živjeli moja kći Anđa i sin Dragan s obiteljima. Sin je bio hrvatski vojnik. Sin i kći nisu baš imali uvjete da nas petero udome i uz pomoć gospođe Cigoj, supruge pjevača Krunoslava, i Slavka Degoricije došle smo u SOS Dječje selo u Lekeniku koje tada još nije bilo dovršeno. Živjela sam cijelo vrijeme u Dječjem selu, kao baka svojim unukama i neslužbena baka svoj djeci, a ovdje sam ostala i kada su moje unuke jedna po jedna odlazile iz Sela nakon završene srednje škole - priča baka Ana.

Pokazuje nam slike svojih mrtvih sinova, svojih unučica, fotografije s rođendanskih proslava, prve pričesti, krizme, vjenčanja unuka.

- Udale se moje unuke, ovdje u Lekenik, u Samobor, u Sinj u Jame, imam sada ukupno 12 pranučadi, ima nas Ivandića, nisu nas uspjeli iskorijeniti iako Ivandića u Briševu više nema. Nema ni Briševa, i njega su Srbi izbrisali - govori.

Prisjeća se baka Ana, kako je svi u Selu zovu, a i u cijelom Lekeniku, da je na početku vodstvo Sela nije baš najbolje prihvaćalo, no to se s vremenom promijenilo.

- Navikli su se pa su me pustili na miru, a sadašnji ravnatelj Mario i njegov prethodnik Ognjen - oni su odlični, pravi ljudi. Rekao mi je jednom ravnatelj Mario kako se ne moram brinuti i da ću, sve dok je on na čelu Sela, imati ovdje svoj dom. Mario je moje zlato - zaplakala je baka Ana.

Neće je tjerati

Ravnatelj SOS Dječjeg sela Mario Čović ističe kako mu je jasno da 88-godišnja starica ne spada u SOS Dječje selo.

- No, ona je ovdje već 24 godine, ona je postala dio našeg identiteta. Svi u SOS dječjim selima u Hrvatskoj i svijetu znaju da SOS Dječje selo Lekenik ima SOS baku. Mi smo humanitarna ustanova za djecu pa ne smijemo biti nehumani prema bakama te djece. Nećemo je tjerati, skrbimo o njoj koliko možemo, ali ona je samostalna i nema previše brige s njom - ističe Mario.

Baku Anu njezine unuke redovito posjećuju, koliko mogu. Tu su i kći i sin, brojni praunuci, no, kaže, njezin je dom, njezina je obitelj SOS Dječje selo. Sve donedavno redovito je išla u šetnje po Lekeniku, nedjeljom u crkvu. Sada ne može, rijetko izlazi iz stana, bole je noge. Gleda nedjeljom misu na televiziji, ali jednom godišnje ipak ide u crkvu. Svakog 24. srpnja naruči misu zadušnicu za sinove Milana, Stipu, Peju, snahu Luciju i supruga Ivu.