Teško je štititi djecu iz ministarske limuzine s osobnim vozačem

Ona je bila dobra majka i žena dok nije odlučila uskratiti bivšem suprugu da njihovo dijete provede s njim vikend. Sud je u brakorazvodnoj parnici odlučio da otac ima pravo provesti s djetetom dva vikenda mjesečno. To se poštivalo do onoga petka kada je majci prekipjelo i odlučila se na još jednu bitku pa nije dovela njihovog sina ocu.

Da, naravno da je ovo poznata priča. Postoji i verzija u kojoj je on kreten koji se sveti preko djeteta, zagorčava svima život jer ima pravo na dijete o kojemu ne zna i ne interesira ga ništa. Razvodi su često ratovi u kojima se dvije strane bore, krvavo i žestoko, kako bi naplatili za propale godine s krivom osobom, ne brinući o pravim žrtvama, djeci.

Nedavno je trogodišnji Ivan otišao provesti vikend s ocem. Sve je ok, starci su normalni i u pristojnim odnosima, ali se dječak vratio zbunjen i smeten. Ništa se osobito nije dogodilo, nikakav incident, ali je promijenio raspoloženje i tri je dana bio izuzetno osjetljiv. Jednostavno ga je uneredila situacija da se vidio s ocem koji ne živi s njima. Djeca ne znaju, ona osjećaju. Osjećaju da vole roditelje i ne razumiju koncept razlaza odraslih ljudi, kamoli moguće sukobe. Zato djeci treba pomoći i zato su oni na prvom mjestu. Europski je sud za ljudska prava prije nekoliko godina nagazio Belgiju jer je htjela vratiti obitelj ilegalnih useljenika u afričku državu odakle su pobjegli. Uspješno su se krili u Belgiji, zavlačili postupak izbacivanja dok sud nije donio odluku da ih više ništa ne štiti. Osim djeteta koje se rodilo tijekom boravka u Belgiji i čiji interes je onaj koji će se prvi poštivati. Sve mora biti u interesu djeteta, a kako je dijete rođenjem dobilo belgijsko državljanstvo, to nije bilo predmet izbacivanja iz države. Imalo je pravo ostati u zemlji čije državljanstvo nosi. No, povratak obitelji u domovinu iz koje su izbjegli, značio je razdvajanje obitelji. A to nije u interesu djeteta. Cijela je država sa svojim interesom da ne primi ilegalne useljenike morala pričekati jer je djetetov interes primaran. Svi su obavezni žrtvovati se radi djece. To čak i ne treba objašnjavati. Na prvenstvo prava djece se pozvala ministrica socijalne politike Bernardica Juretić objašnjavajući kako odvjetnici zaposleni u centrima za posebna skrbništva mogu na ročišta i bez službenih automobila.

Uoči sjednice Vlade je poručila da bi ona, ako su u pitanju djeca, "i pješice otišla da dođe na ročišta". Odličan stav za poplave, snježne nanose i slične nepogode. U svim ostalim situacijama pokazuje nedostatak planiranja, razmišljanja i upravljanja sustavima, nekompetentnost bez granica u punom smislu te riječi, najbezvezniji pristup ozbiljnom poslu, stav granično blizak gluposti. Naime, odvjetnici koji štite prava djece i invalidnih osoba, a kojih u Hrvatskoj ima petnaest i u posljednje su dvije godine obradili oko 4300 slučajeva s po nekoliko ročišta u postupcima, nemaju vozila kojima bi išli na ročišta. Organizacijski, njihovi uredi postoje u četiri grada u Hrvatskoj, odakle pokrivaju cijelu zemlju. Štite prava djece. Zato i postoje. Sud uvažava prvenstveno njihovo mišljenje i stavove jer se oni ne obaziru ni na majku ni na oca, nego jedino i isključivo na dijete i njegov interes. I tu nema rasprave, niti nekog drugog argumenta. To je jednostavno tako, štitimo najslabije. Osim, ako to nervira ministricu Juretić.

Karolina Šesto, ravnateljica Centra za posebna skrbništva, upozorila je da će o situaciji obavijestiti sve moguće europske institucije ako Ministarstvo ne smisli vozila. Što je ministrica napravila? Prijetvorno je odglumila požrtvovnost, zaklela se da bi išla pješice na ročišta. - Kako bi ministrica točno pješice iz Zagreba došla na ročište u 8 sati u Koprivnicu, u 11 sati bila u Čakovcu, a u 13.30 u Ivancu? - objasnila je precizno ministrici Karolina Šesto kako točno izgleda posao o kojem ministrica nema pojma i podsjetila je da ni na posao na Markov trg ne ide bez službenog automobila i šofera. Matematički, radi ministrice zapošljavamo posebnog čovjeka kako bi on osigurao da se uopće pojavi na poslu. Znana je i po tome što je nedavno poželjela "neka crknu", što stvara osjećaj sigurnosti za sve ugrožene da su u pravim rukama. Napisala je, kada smo je skužili kako je dodijelila državni novac Zajednici Susret koju je osnovala kao pomoć ovisnicima da će, "ako Bog da da bude više korisnika" biti i više objekata za njihov smještaj. Poželjela je više narkomana kako bi njena zajednica mogla ispostavljati veće fakture. Sada glumi žrtvu, tražeći od drugih da se dokazuju glupom poslušnošću i ne rade svoj posao. Kao da gura vatrogasce u vatru, a uzme im vodu za gašenje požara. A onda tvrdi da je sve izgorjelo jer su  vatrogasci nesposobni budući da se ne žele žrtvovati. I odigra perfidnu igru, ukine odvjetnike koje zapošljava država, a čiji je jedini posao da brinu o djeci. Vrati sve na staro, poveća troškove i predmete dodijeli klasičnim odvjetnicima. S kojima je praksa pokazala da često nisu ni vidjeli djecu koju su zastupali. Ali su preuzeli honorare. U najboljem interesu, koji nije nužno interes djece.