Za rast nam trebaju niži porezi i na kapital i na rad

U prvom dijelu ovoga teksta, objavljenom u Jutarnjem listu u srijedu 24. kolovoza, pokazano je da su pred nama prvi izbori u kojima se ozbiljnije raspravlja o smanjenju poreznog opterećenja.

Međutim, stanje u proračunu nije takvo da bi se moglo hrabrije ići u smanjenje svih poreza. Javni dug i deficit opterećuju i opterećivat će naše javne financije još najmanje tri godine. Već sljedeće godine na naplatu dospijeva rekordni iznos glavnice dugoročnog javnog duga od 29 milijardi kuna, što treba nekako refinancirati.

Možemo žaliti što se samo Pametno odvažilo biračima predstaviti cjeloviti plan proračuna - procjenu učinaka njihovih obećanja. Dok čekamo takav prikaz, postavlja se pitanje s kojim se poreznim rasterećenjem može dobiti više u vidu rasta ekonomske aktivnosti, zapošljavanja i rasta životnog standarda: smanjiti PDV ili nešto drugo?

U prvom dijelu teksta pokazano je da, ako se odvagne važnost PDV-a kao izvora financiranja države naspram neizvjesnih učinaka njegova smanjenja na proizvodnju i zaposlenost, i ako se ima u vidu visina javnog duga, kao i činjenica da Hrvatska još barem tri godine neće imati stabilno stanje u proračunu, diranje u PDV do daljnjega nosi biljeg predizbornog političkog populizma. Za razliku od toga, smanjenje direktnog oporezivanja faktora angažiranih u proizvodnji (kapitala i rada) nosi manje rizike po financiranje države. Ne radi se o izdašnim izvorima državnih prihoda kao što je PDV, a mogućnost stvaranja pozitivnih učinaka na povećanje ulaganja i zapošljavanja veća je nego kod PDV-a.

 

Oporezivanje kapitala

Porez na dobit u Hrvatskoj se plaća po stopi od 20%, uz oslobođenje od poreza na reinvestiranu dobit, razne olakšice za nove veće investicije (Zakon o poticanju ulaganja) i poseban porez i prirez koji se plaćaju pri isplati dobiti. Radi se o kompliciranom sustavu s previsokom općom stopom poreza na dobit s obzirom na dostignuti stupanj razvitka i u usporedbi s poreznim stopama u okolnim državama. U novije su vrijeme i Mađarska i Slovenija - jedine dvije bivše socijalističke zemlje s većim poreznim teretima od Hrvatske - smanjivale stopu poreza na dobit. Slovenija na 17%, a Mađarska na 19%, odnosno na 10% za mala poduzeća.

Kada se porezne stope usporedbe s dostignutim stupnjem ekonomskog razvitka, kao na slici, pokazuje se da Hrvatska iskače iz skupine sličnih država po visini opterećenja dobiti. U EU se, doduše, mogu pronaći zemlje s većim stopama poreza na dobit. Međutim, one s najvišim stopama ujedno su države koje nikako ili sporo rastu. I među puno razvijenijim članicama EU nalaze se mnoge koje oporezuju dobit nižim stopama nego Hrvatska, kao, na primjer, Irska ili Njemačka.

Dakle, jedan način zaključivanja o oporezivanju kapitala odnosno dobiti počiva na međunarodnim usporedbama. On navodi na zaključak da porez na dobit nije međunarodno konkurentan. Doda li se tome činjenica da mnoga istraživanja pokazuju kako nerazmjerno oporezivanje kapitala smanjuje investicije i rast, a time i otvaranje radnih mjesta, u pravu bi mogle biti političke stranke koje se zalažu za smanjenje oporezivanja kapitala, a to su HDZ, Most i Pametno.

Iz tradicionalno lijeve perspektive, kojoj SDP još želi pripadati, treba smanjivati terete na rad, a povećavati terete na kapital. Takav stav zanemaruje dvije činjenice. Prvo, iako se sukob interesa rada i kapitala ne može zanemariti, od tog je sukoba važnija činjenica da rad prosperira (plaće dugoročno rastu) samo tamo gdje se ulaže više raznih oblika kapitala. Stoga porezna vaga između rada i kapitala nema nikakvog smisla. Drugo, marksistička ideja o dominantnom sukobu rada i kapitala potječe iz vremena u kojem su porezni tereti bili mnogostruko manji nego danas. U međuvremenu, porezni i neporezni tereti postali su toliko visoki da se zajednički interes radnika i vlasnika kapitala u privatnom sektoru profilira u odnosu prema neefikasnoj državi koja pretjeruje s teretima u odnosu na vrijednost javnih usluga koje pruža. Stoga zahtjev za smanjenjem opterećenja kapitala dobiva na težini i gubi na interesnoj obojenosti ako je praćen zahtjevom za smanjenjem opterećenja radnika odnosno njihovih dohodaka. Dakle, političke stranke koje ističu zahtjev za paralelnim smanjenjem opterećenja kapitala i rada generalno su na dobrom tragu u smislu stvaranja boljih uvjeta za investicije, rast i zapošljavanje.

Oporezivanje rada

Doprinosi za zdravstveno i mirovinsko osiguranje predstavljaju najvažniji dio cijene rada (osim same neto plaće). Oni se ne mogu znatnije smanjiti iz dva razloga.

Prvo, zdravstveni, a posebno mirovinski sustav stvaraju prevelik proračunski deficit i rastući javni dug. Zbog toga su mogućnosti za smanjenje izvornih prihoda javnih sustava limitirane. Drugo, doprinosi nisu klasični porezi. S druge se strane nalazi protučinidba - vrijednost usluga javnog zdravstva i budućih državnih mirovina. Stoga fokus na porez na dohodak ima smisla.

Prijedlozi stranaka u pogledu poreza na dohodak jako se razlikuju, iako se u jednoj stvari pojavila konvergencija stavova HDZ-a, SDP-a, manjim dijelom i Mosta, a osobito Pametnog. Nema smisla oporezivati dohodak na srednjim visinama po stopi od 40%. Na taj se način umanjuju dohoci ili poskupljuje rad, ili čak odvraća zapošljavanje stručnjaka i menadžera, i to podjednako u privatnom i državnom sektoru. Stoga bi HDZ najvišu stopu smanjio sa 40% na 36% uz primjenu od 20.000 kuna. Pametno bi zadržalo stopu i još jače podiglo prag, SDP isto, ali uz puno niži prag. Jedino Most, s uvođenjem još više najviše porezne stope od 50% (do sada 40%), ali iznad dohodaka od 100.000 kuna mjesečno, pokušava pomiriti nepomirljivo: konkurentno gospodarstvo koje privlači produktivne i talente s nekom apstraktnom preferencijom k egalitarnom društvu. Skupina Živog zida o tome ne kaže ništa, a BM365 obećaje još više progresivnosti, ali ne daje brojke.

Uz to, svi relevantni politički akteri predviđaju izmjene u sustavu oporezivanja dohotka koje bi trebale dovesti do rasta plaća ili smanjenja ukupnog troška rada i na nižim razinama dohodaka. To je dobar smjer u smislu poante o poticanju ulaganja, zapošljavanja i rasta, kroz paralelno rasterećenje faktora proizvodnje - kapitala i rada.

Mirovine i demografija

Povećanje doprinosa za drugi mirovinski stup (sada 5% bruto plaće), i to potencijalno nauštrb smanjenja doprinosa (sada 15%) za prvi stup, jedina je iznimka u odnosu na generalni stav da je bolje ne dirati doprinose. Time se rasterećuje rad u korist radnika (razlika se preusmjerava na mirovinske račune koji su privatna imovina, odnosno ušteđevina za mirovinske dane). Država pri tome suštinski nema trošak. Deficit proračuna trenutno se poveća jer se milijarda kuna godišnje manje uplaćuje u proračun za svaki postotni bod smanjenja doprinosa za prvi stup, no dugoročno se povećava adekvatnost mirovina i smanjuje opasnost da će nekome u budućnosti pasti na pamet povećati mirovine iz prvog stupa povećanjem mirovinskog doprinosa. Tako se smanjuje opasnost rasta troška rada u budućim nepovoljnijim demografskim uvjetima, a afirmira se štednja i koncept osobne brige za stare dane.

To je važno zbog socijalnih i demografskih trendova. S jedne strane, u Hrvatskoj već ima više od 1,2 milijuna umirovljenika. S druge strane, kratkoročno su zadani demografski trendovi koji vode prema brzom porastu broja umirovljenika i smanjenju broja radno aktivnih stanovnika u neposrednoj budućnosti. Posljedica: iako su političari još fokusirani na smanjenje nezaposlenosti, taj bi problem uz malo sreće (recimo, rast od oko 3% na godinu u prosjeku) za samo 3-4 godine mogao nestati. Naprosto neće više biti brzo zapošljivih nezaposlenih, a i emigracija će odraditi svoje. U takvim uvjetima drugi (i treći) mirovinski stup predstavljaju racionalan odgovor za ove probleme. U suprotnom, proračun (a to znači i politika) dugoročno će ući u tako uzak tjesnac da nitko ne može predvidjeti kako bi se iz njega moglo izaći. Izgleda da je većina važnih stranaka shvatila ovu poruku, pa predviđaju nastavak mirovinske reforme. Jedino grupa oko Živog zida nije na tom tragu. Ako će slijediti dosadašnje stavove Ivana Lovrinovića, oni vjeruju u državna rješenja i nagli porast nataliteta.

Zašto uopće smanjivati porezna opterećenja

Dobro je što je priča o smanjenju poreznog opterećenja u ovoj kampanji izbila u prvi plan i što dio političkih aktera razumije da ta vrsta rasterećenja nije partikularni, nego javni interes radi trajnog gospodarskog oporavka. Prema podacima Eurostata, omjer prihoda države (vladina sektora) i BDP-a u Hrvatskoj iznosi oko 44%, što je blizu prosjeka puno razvijenije EU. U Skandinaviji su omjeri veći, no daleko smo mi od Danske. U zemljama na našoj razini razvoja i kvalitete usluga javnog sektora, omjeri prihoda vladina sektora i BDP-a puno su niži nego u Hrvatskoj. Čak i Slovenija s omjerom prihoda opće države i BDP-a od 45% 2015. nije više daleko od Hrvatske, a Slovenija je oko 40% razvijenija. O nerazmjeru tereta države i razvoja svjedoči i činjenica da se u skupini s omjerima državnih prihoda i BDP-a oko 45% nalaze i zemlje poput Njemačke i Nizozemske, dok su primjerice u Irskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu ti omjeri znatno niži.

Hrvatska je, dakle, zemlja u kojoj se vidljivo pretjeralo s državnim teretima. S te strane ohrabruje da su političke stranke krenule u nadmetanje oko tehnika njihova smanjenja. Ipak, to ne bi trebalo zavarati i navesti na pomisao da je riječ o nekom općem političkom prosvjetljenju. Politike se ne vode s nekim osobitim dobrom na umu, osim ako narod ne prisili političare na to. Upravo se to dogodilo ovaj put. Nove generacije glasača vjerojatno puno bolje shvaćaju stvarnu prirodu vlasti, realne odnose prihoda i rashoda, odnose vrijednosti za novac, razliku bruto i neto plaće; one razumiju stvarne razloge emigracije, plaše se visine javnog duga, deficita, zabrinuti su za kapacitete države da im u nekoj daljoj budućnosti osigura kakve-takve mirovine i manje su podložni ideološkim manipulacijama od starijih generacija. Zbog toga se promijenila javna komunikacija, teme koje se nameću, pa stranke reagiraju na to.

Ipak, u prirodi etabliranih političkih struktura leži nerv koji ih potiče na zadržavanje statusa quo. Njima je, zapravo, dobro ako se ništa ne mijenja, makar u smislu opstanka starih navika. Stoga ne čudi da programi vodećih stranaka sadrže skrivene nagazne mine koje to potvrđuju: koncept sintetskog (kumulativnog) oporezivanja dohotka spominje se u programu HDZ-a, a oporezivanje ukupne imovine građana u programu SDP-a. Ti, biračima pa i stručnjacima posve nejasni koncepti u programima se spominju sramežljivo i jednokratno, na razini natuknica, ali su tu, upisani, što je jasna poruka da se u stranačkim kabinetima ozbiljno razmišlja o novim teretima u budućnosti. Doda li se tome činjenica da se nitko nije usudio jasno prikazati učinke svojih obećanja, može se zaključiti kako je u oba slučaja riječ o potvrdi teze da je aktualno nadmetanje oko poreznih rasterećenja samo trenutna prigoda s obzirom na društveni ambijent, a to, moguće, znači i tek prolazna faza.