Danas je političko pitanje da ili ne Uberu ili oporezivanje Googla
Jeremy Corbin pokušava ponovo staviti na dnevni red participativni socijalizam i nacionalizacije, sve ono što je Margaret Thatcher svojedobno pomela, ne bez otpora, ali zapravo bez borbe: vrijeme državnog kapitalizma je bilo isteklo, makar pod socijaldemokratskom egidom, sustav naprosto nije bio više efikasan - iako nije bilo isključeno da će ga se ljudi s nostalgijom sjetiti kad ih pukne jedna od kriza, kakva je u Grčkoj na površinu izbacila Aléxisa Tsíprasa, pa i Pabla Iglesiasa u Španjolskoj. Baš ondje, u Londonu, gdje Corbin odolijeva pobuni svojih, neki je njemački novinar prije stoljeća i pô analizirao društvene tokove pa nešto pisao o cikličnosti kriza, o ulozi proizvodnih snaga, čak dijalektici, ali o tome malo mare oni koji se na njega pozivaju.
I Massimo D’Alema vjeruje da se sat može vratiti, da bi postkomunistička struja, nekadašnja demokratska ljevica, mogla opet osigurati sebi hegemoniju protiv pragmatičnog Mattea Renzija. Kao da ne pamti da je Maslina bila grančica spasa (on ju je i lomio, maknuvši Romana Prodija u Bruxelles), kao da i on nije odletio iz Palače Chigi zato što je bio neefikasan, unatoč svoj britkosti svoga jezika i uma.
Čak i kad se vrate, kao Charles de Gaulle 1958, ili Juan Perón 1973, ne vraćaju se ni isti, ni na isto. Daleki prethodnik onog novinara, koji je dijalektiku ipak vidio kao metodu a ne kao mantru, bio je Heraklit, koji je primijetio da se ne može dvaput u istu rijeku.
Prijelaz iz osamdesetih u devedesete, kada se činilo da je socijaldemokracija napokon postigla svoj apogej, jer su se u sigurnost njezina krila vratili i oni koji su smatrali efikasnom baš jakobinsku prečicu - sada se čini kao njen labuđi pjev.
Laburisti nisu, doduše, iščezli, ali nisu ponovno pronašli bazu, a njihov “treći put” koji je propovijedao Tony Blair (priznajem, kada je dolazio na vlast i ja sam povjerovao da je našao čaroban recept) pokazao se, također, neefikasnim (Irak je bio samo kuršum u glavu umirućega). Nisu stradali poput grčkoga PASOK-a koji se - unatoč krađama svojih postradikalskih protivnika iz Nove demokracije koje bi mu ranije asfaltirale put na vlast - u šest godina srozao sa 44 na 6 posto. Pogledajmo, međutim, Austriju, Dansku, Englesku, Francusku, Njemačku i Škotsku: privlačna izborna snaga njihovih socijaldemokrata smanjila se od početka osamdesetih sa cirka 41 posto na sadašnjih otprilike 28 posto. Doimaju se relativno jačima uslijed krize bipolarnog modela u većini tih država - ali to ne mijenja na činjenici da su zasad u nezaustavljivu padu.
Da se razumijemo: generalna podjela na snage otvorenije ili čak sklonije novome i na one koji bi radije da vlada stari red (vulgo: liberalne i konzervativne) ostaje zasad trajnom u političkoj povijesti Zapada, još otkako su se prije 22 stoljeća u Rimskoj Republici konfigurirali optimati i populari. Ne vraćaju se formule njihova idejnog diskursa. Liberalnih stranaka u tradicionalnom smislu ima i danas, ali nijedna od njih ne uspijeva na vlast sama još od početaka XX stoljeća. Doimaju se kao živi fosili.
Socijaldemokrati (koji naziv duguju baš onome novinaru koji je sjedio u British Museumu) uskočili su u njihove čizme, činilo se zadugo. Pa su im negdje za vrat puhali komunisti, negdje su ih zatirali populisti, često devoluirali u fašiste. Izgubili su protivnike s te strane (dobro - ne svugdje), izgubili su i sebe (praktički svugdje).
Citirali smo još prije dvadesetak godina Lorda Dahrendorfa, koji je dijagnosticirao postupnu kljenut socijaldemokrata - ali nije dijagnosticirao razlog. Smatrao je da je njihov kraj prispio zato što su se njihovi povijesni ciljevi ne samo ostvarili nego i neizbrisivo utkali u konstitutivno tkivo Evrope: osamsatni radni dan, zdravstveno, mirovinsko i invalidsko osiguranje, pravo na sigurno zaposlenje, na tjedni i godišnji odmor. Ispostavilo se, međutim, čim je nestao sovjetski bauk (implodirao uslijed svoje neefikasnosti, pa još k tome sklerotizirane), da je kapital - pod ovim ili onim izlikama - sve te tekovine zatro kao da su zaista tenkovine, kako ih je zvao dragi naš kolega.
Nije nestala podjela na ljevicu i desnicu (kako je to precizno dokazao Norberto Bobbio, ali tko za to mari?), nije nestalo razloga za gnušanje, indignaciju, na što je apelirao Stéphane Hessel, ali efikasnost dosadašnjih formula razišla se poput pljeve na vjetru.
Callaghan, Mitterrand, Brandt, Kreisky, čak i Erlander (moj favorit) i Palme - danas bi se obreli posve izbezumljeni u promijenjenu svijetu, gdje je političko pitanje da ili ne Uberu ili nacionalnom oporezivanju nadnacionalnoga Googlea. Amazon i eBay su stubokom preorali tržište - ali na strani eDemokracije još se nismo ekipirali. Metu nas strahovi onih koji se ne snalaze pa se boje, mete nas pohlepa deregulatora koji grabe bez regula.