KOMENTAR Most mora odrasti i shvatiti riječ kao što je suradnja

Zaključak posljednjih zahtjeva mostovaca za usvajanjem izmjena nekoliko zakona je bolan jer ako im je to najvažnije, onda baš i nemaju smisla postojati.

Nekako se lijepo prisjetiti razdoblja prije prošlih parlamentarnih izbora dok smo Most još mogli doživljavati kao malu stranku poštenih i odlučnih koja želi izgurati neke jednostavne, konstruktivne ideje poput odgovornosti i štedljivosti. Iako se putem Most riješio najgorih demagoga iz svog sastava, poput kontroverznog profesora-populista Ivana Lovrinovića, dojam o toj stranci, za koju su mnogi vjerovali da može postati katalizator promjena, pada ispod razine respektabilnosti.

I dalje ne možemo reći kako se čini da Most ima nečasne namjere. Nipošto. Htjeli bi oni najbolje, ali objektivno gledano oni za projekte krupnih zaokreta nemaju adekvatne kadrovske kapacitete. Konačni dokaz da Most zapravo ni ne zna što je to zaista bitno na što treba trošiti vrijeme i energiju informacija je o njihovu ultimatumu potencijalnim koalicijskim partnerima nakon izbora. Ok, oni bi to radije nazvali jamstvima, a ne ultimatumom, ali se cijela priča ipak svodi na - ultimatum.

Konkretno, mostovci su se dosjetili da će prije formiranja vlade tražiti izglasavanje u Saboru izmjena Zakona o financiranju političkih stranaka, izmjena Zakona o pravim i dužnostima saborskih zastupnika, izmjene Zakona o Hrvatskoj narodnoj banci, kao i donošenje strategije o gospodarenju otpadom te usvajanje prve faze reforme lokalne uprave i samouprave.

Pustimo sad na stranu to što mostovci manifestiraju vrlo nisku razinu političke kulture pokušavajući ucjenom kao saborska manjina nametnuti konfliktna rješenja većini. To je sasvim posebna tema u kojoj bi skrutinizacija ponašanja Mosta dovela do zaključka da njihov modus operandi može voditi samo u političku nestabilnost i ništa više od toga. Fokusirajmo se stoga na to što mostovci smatraju najvažnijim pitanjima u državi, odnosno toliko važnim pitanjima da su zbog njih spremni predodrediti smisao vlastitoga političkog postojanja. Zaključak je bolan: ako su im zaista od svega na svijetu najvažnije spomenute izmjene zakona, onda baš i nemaju smisla postojati.

To je dosta lako argumentirati. Krenimo redom.

Prvo, izglasavanje izmjena Zakona o financiranju političkih stranaka kao i izmjena Zakona o pravima i dužnostima saborskih zastupnika potpuno je periferno politikantsko pitanje koji se ni na koji način ne reflektira na kvalitetu života građana kao ni strateške državne interese Republike Hrvatske. To je bavljenje samim sobom; svojevrsna autoopsesija političkom nomenklaturom. Većinu građana čije stavove ne predodređuje zavist kao jedan od temeljnih hrvatskih poriva uopće ne zanima svijet interesnih spletki u kojima se govori o financiranju političkih stranaka i saborskih zastupnika. Smanjenje prihoda političkih stranaka, kao i rezanje prava zastupnika zapravo je alat za skupljanje političkih poena, a ne trasiranje reformi. Jesu li u Mostu sigurni da je mudro radikalno rezati prava zastupnika? Ako bi po pravima izjednačili njemačke i hrvatske zastupnike, onda bi ih trebali i po plaćama, no to drugo im nije politički oportuno. I što ćemo dobiti ako totalno osiromašimo stranke te im praktično onemogućimo prikupljanje ozbiljnih sredstava za vođenje kampanje? Je li to politički sustav koji zovemo demokracijom? Zapravo sve skupa besmislena rasprava. Pravi politički vizionari u ovom trenutku zaista imaju pametnijeg posla.

Drugo, Mostova fiksacija da baš njihova strategija gospodarenja otpadom mora nužno biti usvojena poprilično uznemiruje. Znači li to da potencijalni politički partner u nekoj budućoj koaliciji mora "priznati" da je njihova strategija "ona prava" iako prema njoj može imati vrlo ozbiljne stručne primjedbe? Ne bi baš rekli da su argumenti HDZ-a protiv Mostove strategije gospodarenja otpadom potpuno nekorektna politička opstrukcija. Ako je zaista nedostajala valuacija financijskih učinaka strategije, ne bi li Most trebao priznati da je, a što drugo nego, eto, nedostajala?

Treće, Mostova ideja prema kojoj bi Sabor trebao izglasati izmjene Zakona o HNB-u posebno je razočaranje jer svjedoči o tome da će mostovci nastaviti inzistirati na besmislicama iz radionice profesora Lovrinovića koji je uporno atakirao na možda jedinu zaista profesionalno vođenu i stručnu hrvatsku instituciju, HNB. Mogu sad mostovci pričati koliko hoće kako oni zapravo ne namjeravaju dirati neovisnost centralne banke te da žele tek reviziju materijalnog poslovanja, teško će sakriti da je iza njihovih plemenitih namjera tek populizam u obliku napada na "zle bankare". Pravi cilj te akcije bio je i ostao uzdrmati monetarnu vlast, učiniti je prijemčivom za raznorazne pretežito loše ideje. Ako Mostu to nije cilj, onda zapravo nemaju cilja. Podatke o poslovanju centralne banke vrlo je lako dobiti te je nejasno što će točno tamo raditi državna revizija.

Četvrto, Mostovo inzistiranje na usvajanju prve faze reforme lokalne uprave i samouprave najtužniji je dio zatraženih "jamstava". Most je u svojim počecima bio prepoznatljiv te vrlo simpatičan u logičnim zahtjevima administrativnog i teritorijalnog preustroja. Traženje bjanko podrške za nejasno definiranu prvu fazu lokalne uprave i samouprave nije put nego lutanje. Mostova potraga za osiguračima realizacije vlastitih ciljeva lako može postati okidač autodestrukcije cijelog procesa.

Ukratko, Most mora odrasti i shvatiti da nisu jedini pošteni na hrvatskoj političkoj sceni te moraju polako prihvaćati značenje riječi poput "povjerenje" i "suradnja". Ako se svima drugima uopće ne može vjerovati, onda ionako cijela hrvatska politička priča nema nikakvog smisla.