POSJETILI SMO NAJSKROMNIJU HRVATSKU BOLNICU, JEDINU PSIHIJATRIJU ZA DJECU U DRŽAVI 'Imamo 37 kreveta, a toliko nam djece dođe svakoga dana'
Uski hodnik ne veći od najmanje bolničke čekaonice u najskromnijoj hrvatskoj bolnici. Uzduž veliki stol, a za njim desetak “igrača”. Kartaju i usput razgovaraju dok petorica mladića, ne starijih od 15, spremaju krevete u obilžnjim spavaonicama. Djevojke su bile brže.
One su već ujutro svoje, u kojima je po pet kreveta, složile kao “po špagi”. Posteljina šarena, više “po domaći”... Ni zidovi nisu bijeli, a ni mali pacijenti nisu u pidžamama već u trapericama ili suknjama i majicama. Adresa? Psihijatrijska bolnica za djecu i mladež u zagrebačkoj Kukuljevićevoj ulici u kojoj liječnici nastoje pomoći malim psihijatrijskim bolesnicima iz cijele Hrvatske premda su uvjeti u kojima rade, a djeca žive, ne samo skromni nego potpuno neprimjereni.
Nedavno izvješće pučke pravobraniteljice o situaciji u toj dječjoj bolnici samo potvrđuje ono što ravnateljica dr. Vlatka Boričević Maršanić jako dobro zna - “liječenje djece iz cijele Hrvatske u neodgovarajućim uvjetima predstavlja kršenje njihovih prava, zbog čega je nužno žurno osigurati nove prostore za tu dječju bolnicu”. No, kad će se ostvariti ta prije svega nasušna potreba djece, odgovora nema.
Naime, trebalo bi izgraditi novu bolnicu, što bi osiguralo i otvoreni i zatvoreni odjel ovisno o potrebi malih pacijenata. U postojećim prostorima to je nemoguće, o čemu svjedoči podatak da bi za sve ono što mora pružati mališanima iz cijele zemlje trebalo po zakonu i raznim drugim propisima gotovo 8000 četvornih metara umjesto sadašnjih samo 1800. U 260 uporabnih četvornih metara za smještaj bolnica ima 37 kreveta, od čega 25 akutnih i 12 za kronične pacijente. Naravno da svaka soba nema sanitarni čvor, kako je to “po propisima”, nego se na svakom katu nalaze tri tuša i tri zahoda.
Skučeno, ali uredno
Stoga nije čudno da na svakom koraku nailazimo na skučene prostorije primjerenije nekom spremištu nego “sobi za videonadzor akutnih pacijenata”. Vjerojatno taj nedostatak prostora diktira maksimalnu urednost kakvu je teško vidjeti u velikim hrvatskim bolnicama. Skučeno, ali uredno, takav je dnevni boravak, ali i sobe. Klimatizacija i grijanje rade ovisno o dobi. “Ovo je soba za radnu terapiju. Malo je razbacana jer je treba obnoviti”, objašnjava ravnateljica trenutni “kreativni nered”. No, uredno poslagani radovi učenika i razna pomagala od bojica do flomastera jamče da će za koji dan dio djece koja trenutno kartaju ili igraju neku društvenu igru u “kabinetu” pokazivati svoje kreativne mogućnosti.
Godišnje 700 slučajeva
Svoje psihičko zdravlje u ovoj jedinoj dječjoj psihijatrijskoj bolnici traži u prosjeku dnevno oko 37 djece u dobi od 6 do 18 godina. Neke muče depresija i poremećaj ponašanja, drugi su pokušali suicid, dio se samoozljeđivao. Ima i onih sa shizofrenijom ili psihotičnim reakcijama. No, sveći dio psihičkih problema djece i mladih posljedica je zlostavljanja. Gledajući ih u dnevnom boravku, dok čekaju ručak, površni promatrač pitao bi se što ta djeca rade u psihijatrijskoj ustanovi, i to zatvorenog tipa, što znači da se svaki odjel zaključava i da “nema šetanja”.
Jednako su u “modnom trendu” kao njihovi vršnjaci “na slobodi”, jednako glasni i brbljavi. No, ono što se ne vidi razlog je njihova dolaska na liječenje. Svake godine bolnica ima od 700 do 800 prvih prijema, a čak dvije trećine su djeca u dobi do 15 godina, kaže dr. Boričević Maršanić. Prosjek boravka u bolnici je oko dva mjeseca. Zanimljivo je da kad djeca dođu u Kukuljevićevu teško pristaju na bolničko liječenje, ali onda se jednako snažno opiru odlasku.
Ipak ne žele otići
“Neću! Ne želim otići!”, kaže Ana dok grli ravnateljicu i gorko plače. Naime, desetogodišnja Ana koja uz psihičke smetnje ima i blagu mentalnu retardaciju trebala bi otići iz bolnice, no nije joj drago unatoč uvjeravanju ravnateljice da je svi “vani” željno očekuju.
Neke, nažalost, nitko ne očekuje, a kamoli željno. Smjeste ih u Kukuljevićevu i zaborave da postoje. Ovoga ljeta jedna je 12-godišnja djevojčica trebala nakon liječenja izaći iz bolnice. No, socijalne službe koje su joj morale naći smještaj bile su “na godišnjem odmoru”. Ostala je u bolnici više od tri mjeseca u okruženju koje joj je na kraju više štetilo nego koristilo.
Nekoliko sati našeg boravka u Kukuljevićevoj pokazalo je pozamašnu nebrigu društva za najranjivije - psihijatrijske bolesnike i, k tome, djecu. Istina, Zakon o zaštiti osoba sa psihičkim smetnjama pobrinuo se da na papiru Hrvatska živi Europu, a onda u primjeni posrće na svakom koraku.