ZAŠTO SAM PRODAO SREBRNOG MEDVJEDA U Bosni su me svi prevarili, idem u Njemačku po azil i nastavak filma koji će dobiti nagradu u Cannesu

“Svi su me zaboravili. Nisam danima imao ni marke da kupim kilogram brašna da ispečemo kruh. Moja žena i troje djece bili su gladni. Malo hrane skupili smo u kantama za smeće”, objašnjava Nazif Mujić za Jutarnji list zašto je prije nekoliko dana prodao kipić srebrnog medvjeda koji je prije gotovo četiri godine osvojio na Berlinaleu.

Te 2013. na 63. izdanju prestižnog berlinskog filmskog festivala proglašen je najboljim glumcem i kući u selo Poljice nedaleko od Tuzle vratio se sa Srebrnim medvjedom za glavnu ulogu u filmu “Epizoda u životu berača željeza” bosanskohercegovačkog redatelja Danisa Tanovića. Mujić, koji i danas s obitelji živi u romskom naselju Svatovac na rubu sela, u filmu je glumio samog sebe - skupljača željeza koji se bori za medicinsku pomoć supruzi nakon spontanog pobačaja. Kao Romi su siromašni i izloženi predrasudama, nemaju zdravstveno osiguranje ni novac da plate liječnika koji odbija primiti njegovu suprugu koja u sebi nosi mrtvi plod i životno je ugrožena. Samo zahvaljujući zdravstvenoj iskaznici koju posuđuje od sestre, Nazifova supruga Senada Alimanović nekako uspijeva dobiti pomoć u drugoj bolnici pa priča na kraju dobiva happy end.

Prolazna slava

Osvojena nagrada nakratko im je donijela popularnost i slavu, no nade da će im to biti prilika da započnu bolji život ubrzo padaju u vodu. Nakon mnogih razočaranja 46-godišnji Mujić sada je odlučio zavijek napustiti BiH i sreću potražiti u Njemačkoj, a vijest da je za 4000 eura prodao Srebrnog medvjeda Senadinu Ćosiću iz obližnjeg mjesta Srebrenik opet je na njega privukla medijsku pozornost. Gotovo kao i u danima kada ga je cijelo selo dočekalo kao najveću zvijezdu, Mujića i zadnjih dana stalno zovu novinari. No, on kaže da više nije naivan kao prije kada je intervjue davao besplatno. Sada ih novinama naplaćuje 300, a televizijskim ekipama 200 eura. No, to vrijedi za bosanskohercegovačke medije. S hrvatskim će novinarima, tvrdi, rado razgovarati besplatno jer je Hrvatska mnogo bolja država od njegove Bosne i Hercegovine koja ga je jako razočarala.

“Žalosno je što je moja država takva. Dva ili tri puta bio sam u Zagrebu i mislim da se kod vas 50 puta bolje živi nego u BiH. Da imam gdje doći u Hrvatsku, sutra bih došao i nikada se više ne bih vratio. Želim se preseliti prije svega zbog svoje djece, da se mogu školovati i da pristojno žive”, govori Mujić koji je posebno ogorčen na poznatog redatelja koji je o njemu u samo devet dana snimio niskobudžetni film po istinitom događaju iz 2011. godine. Tvrdi da Tanović od njega nikada nije dobio pismenu dozvolu da prikazuje film u kojem on tumači glavnu ulogu, što mu otvara mogućnost da od bosanskohercegovačkog oskarovca pravdu zatraži na sudu.

“Zvao sam Danisa Tanovića i druge iz njegove ekipe i tražio ih da mi pomognu, da mi omoguće da kupim vreću brašna, malo šećera i ulja, da djecu nahranim... No, nisu mi htjeli pomoći. A toliko su novca na meni zaradili. Briga njih za mene.

Nije bilo ugovora

Nisam s Tanovićem potpisao nikakav ugovor. Rekao sam da ću ga tužiti, ali ne u BiH jer mu tu ne mogu ništa, nego u Bruxellesu. Od općine Lukavac tražio sam jednokratnu pomoć od 100 maraka, ali su me i oni odbili”, govori Mujić koji je novcem od prodaje kipića napokon kupio nešto hrane za svoju obitelj, a ostatak će, kaže, potrošiti na put u Berlin, gdje se u veljači održava filmski festival. Tamo bi, dodaje, potražio ljude koje poznaje, organizatore festivala, a onda bi zatražio i azil u Njemačkoj. Već ga je tražio krajem 2013. godine te je s obitelji proveo šest mjeseci u Berlinu u prihvatilištu za tražitelje azila. Prema novinskim izvještajima, azil mu je odbijen jer je u Njemačku došao zbog ekonomskih, a ne političkih razloga.

Mračne misli

“Nije mi Njemačka odbila dati azil, nego sam se vratio jer mi je otac bio sam, a u Bosni su bile velike poplave. U Njemačkoj mi žive djeca iz prvog braka. Sin ide na fakultet, a kći je nedavno dobila dozvolu boravka. Sada idem u Berlin jer nemam više što izgubiti. Možda mi u Njemačkoj netko bude mogao pomoći da dobijem azil i nastavim normalno živjeti, a volio bih i da se napravi nastavak filma koji će dobiti i nagradu u Cannesu. Pokušat ću privući neke od tih moćnih ljudi tamo, a možda se nađe i netko iz Hrvatske ili Slovenije. Ali sada sam ja iskusniji i ne bih više dozvolio da me svatko pravi budalom. Nisam ja nepismen čovjek. Prekipjelo mi je, svega mi je dosta. Cijela BiH i cijela Europa znaju za mene, a pogledajte kako živim. Strašno”, zaključuje Mujić i dodaje kako je zbog neimaštine čak razmišljao o samoubojstvu, ali je odustao od mračnih misli jer zna da netko mora prehraniti njegove dvije kćeri od 10 i 12 godina koje idu u osnovnu školu te petogodišnjeg sina. Dodaje kako je za kupnju njegova medvjeda bio zainteresiran i Emir Kusturica koji mu je nudio 7000 eura, ali je čovjek iz Srebrenika bio brži.

“Taj čovjek kojem sam prodao medvjeda mi je kao brat. To je napravio zbog medija da svi saznaju kako se BiH odnosi prema meni. Kipić je sada izložen u njegovu kafiću u Srebreniku i ljudi mogu doći i s njim se slikati. Ja više nemam ništa. Od skupljanja i prodaje željeza, majke mi mile, više se ne može živjeti. Na otpadu više nema željeza. Sada skupljam najlon i plastične boce. Mnogi ljudi misle da imam novca, ali to nije istina. Ne mogu ni za kruh zaraditi. Došla je zima, a moja djeca nemaju ni tople jaknice. Sada ću im kupiti kada sam prodao medu. Od zraka se ne može živjeti. Svašta su mi mnogi obećavali - od Predsjedništva BiH do običnih ljudi. Rekli su i da će mi kuću sagraditi. A ispalo je da je sve laž. Kuću sam sagradio sam svojim rukama bez ičije pomoći. Nije baš najsjajnije ispala, ali barem djeca imaju krov nad glavom”, negoduje Nazif Mujić koji je u danima najveće slave 2013. dobio dva solidno plaćena posla, ali ni na jednom se nije dugo zadržao.

Mjesec dana je radio kao animator na bazenu u Tuzli pa je dao otkaz, nakon čega se zaposlio u komunalnom poduzeću Rad u Lukavcu, gdje su novinarima potvrdili da od prvog dana nije bio redovito na poslu, a nakon nekog je vremena prestao dolaziti.