REŽIMI SU RAZLIČITI, ALI ŽRTVE SU UVIJEK ISTE - NEVINE Zato je potrebno, ako želimo mir, ako gradimo zdravo društvo, razviti empatiju

IVO LUČIĆ ZA GLOBUS - Mi se ne razlikujemo međusobno prema onome što jesmo, već prema mrtvima koje oplakujemo - tim riječima počinje Knjiga šapata, roman armensko-rumunjskog pisca Varužana Vosganjana. U romanu je opisana istoimena “knjiga” koja se ne čita jer nije ni napisana, ona se šapuće i zna se napamet. To je knjiga stradanja armenskog naroda, o njoj se nikada i nikome ne govori izvan obitelji, izvan kuće, izvan zajednice koja “oplakuje iste mrtve”. Ova definicija zajednice snažno podupire onu ranije utvrđenu po kojoj su dva čovjeka pripadnici istoga naroda ako su slušali iste priče. Mrtve se oplakuje na razne načine – glasno uz sve počasti, uz isticanje njihovih vrlina i pokazivanje ljubavi, ali i tiho šaptom bez počasti, u strahu – ne od mrtvih već od živih, bez ikakvih vidljivih znakova. U tome je i razlika između slobodnih i neslobodnih naroda, između pobjednika i pobijeđenih. Šapat nastaje tamo gdje nestaju ljudi. Mnogi su u Hrvatskoj odrasli uz šapat i slušali su ga godinama isprepletena s molitvama.