Preotela sam dečka najboljoj prijateljici i to iz čistog hira!

Evo me, napokon sam stigla pred Antonelinu kuću, ali nemam hrabrosti pozvoniti. Što ako bude gruba? Ako me otjera?

Spustila sam glavu i pokušala se ohrabriti. Podigla sam ruku kako bih pozvonila, a onda sam zatvorila oči jer su mi navrle uspomene iz vremena kad sam bila razmažena, hirovita djevojka. Nisam bila buntovna, ali uvijek sam bila nezadovoljna. Imala sam sve, ali uvijek sam htjela još više.

- Ali draga, zašto imaš takav izraz lica? – pitali bi me roditelji gledajući me s obožavanjem. – Samo ti želimo udovoljiti…

A ja sam kad sam bila mala tražila najskuplje igračke, kad sam postala djevojka odjeću s potpisom i sto drugih „sitnica“, kao što su ljetovanja u poznatim ljetovalištima.

U srednjoj školi sve su me djevojke smatrale svojom lidericom, zavidjele su mi i željele biti u mojoj blizini kako bi i na njih palo malo „zlatne prašine“. Doživljavali su me kao princezu. Nedodirljivu princezu Elu.

Moja jedina prava prijateljica bila je Antonela, koja me iskreno voljela i koja je činila sve kako bi me usrećila. Njoj nije bilo dovoljno samo da bude u mojoj blizini, ona je znala što mislim i znala je dobro podnositi kako moje bučne ispade, tako i moje šutnje.

Čak me ni vlastita majka nije razumjela tako dobro kao ona. Možda baš zato što nije mislila samo na to kako da mi udovolji obasipajući me poklonima. Čak je znala procijeniti je li neki mladić prikladan za mene ili nije. Ponekad bih se znala smijati njezinim zaključcima:

- Ela, Paolo nije za tebe, on je dosadan… Ili, Karlo je pravi mladić za tebe, duhovit je i inteligentan!

No, moje su veze ipak sve bile kratkog vijeka. Nikad nisam unosila osjećaje u njih, možda zato što nikoga nisam smatrala sebi ravnim. Antonela se šalila na moj račun govoreći mi da imam kameno srce no da ću, prije ili kasnije, i ja upasti u zamku ljubavi.

Nakon srednje škole upisala sam se na ekonomski fakultet planirajući se zaposliti u očevom dobro uhodanom odvjetničkom uredu. A Antonela je odabrala studij književnosti želeći postati učiteljica. Iako je znala da će naići na brojne poteškoće, bila je odlučna ostvariti svoj san.

Godina studija još se danas sa zadovoljstvom prisjećam. Učila sam, redovito polagala ispite i prilično se zbližila s kolegama, iako su me i oni smatrali snobom.

Mojoj je majci ta moja promjena bila čudna, rekla je da više ne nalikujem sebi i stalno se plašila da se ne zaljubim u nekoga tko mi nije ravan. Stoga me poticala da se družim s djecom ljudi iz njezina kruga prijatelja. I tako sam povremeno, kako bih joj udovoljila, odlazila u njezin teniski klub gdje sam viđala Veljka, sina jednog od očevih kolega. Bio je privlačan, ali hladan tip, potpuno lišen smisla za humor. Kad bismo izlazili zajedno, razgovarao je samo o motorima i financijama, a ja sam se nasmrt dosađivala i svaki put bih obećala sebi da mi je to posljednji put.

Nakon diplome odmah sam počela raditi u očevu uredu, za razliku od Antonele po završetku studija nije uspjela naći posao nego se uzdržavala obavljajući razne sitne poslove, poput davanja instrukcija. Dugo je trebalo da dobije mjesto u jednoj srednjoj školi kao zamjena za neku učiteljicu i bila je presretna zbog toga.

Ja nisam dijelila njezin entuzijazam. Kad bih je vidjela koliko je sretna dok o tome priča, uvijek bih se pitala što je tako divno u podučavanju gomile raskalašenih i neodgojenih srednjoškolaca. No, to je bio njezin izbor pa sam joj samo govorila da sam i ja sretna zbog nje.

Naš odnos nije s vremenom oslabio. Iako su nam se putevi razišli, ona je prema meni uvijek bila pažljiva i topla i bilo joj je jako stalo do našeg prijateljstva. Ja sam, pak, nju uvijek vidjela kao nekoga nekoliko stepenica ispod mene.

Jedne večeri me Antonela nazvala da mi kaže nešto što je po njezinom mišljenju bila senzacionalna vijest.

- Ela, ja sam se zaljubila! – rekla mi je.

- U koga?

- U jednog kolegu s posla o kojem sam ti već pričala. Zove se Milan i predaje fiziku.

Da, pričala mi je da je taj Milan zgodan, da nije u vezi te da ga vole i učenice i kolegice. Zvučalo je kao da je neki zavodnik i ja sam zamišljala da je privlačan, ali i pomalo sirov. A sada se Antonela zaljubila u njega…

- Voljela bih da ga upoznaš i da mi kažeš što misliš o njemu – dodala je.

- Da ga upoznam? – upitala sam. – Ali…

- Izašli smo tri večeri za redom i rekao mi je da i on osjeća nešto posebno prema meni. Nešto što nikad nije osjećao niti prema jednoj djevojci. Oh, Ela, da samo znaš koliko sam sretna…

Kakve banalne rečenice! Pretpostavljala sam da je taj Milan pravi primjer muškarca koji vrvi laskavim i izlizanim komplimentima. Kako se Antoneli mogao svidjeti takav tip?

Zaista sam vjerovala da je malo prerano i da moja prijateljica trči pred rudo sa svojim ljubavnim planovima. Ta zajedno su bili tek nekoliko dana, nije moguće da je već sada sigurna da je on muškarac njezina života.

Kako bilo, u subotu navečer me prisilila da izađem s njih dvoje, pojasnivši Milanu koliko joj je važno moje mišljenje.

Već sam se bila pripremila da i ja nastupim s repertoarom sličnih klišeja, pretpostavljajući da baš neću biti oduševljena tim tipom. No, na kraju sam ostala očarana njime.

- Ela, ovo je Milan… - rekla je Antonela. – Milan, ovo je moja najbolja prijateljica Ela.

Bio je zaista zgodan, njegova muškost i ljepota oduzeli su mi dah. Bio je mišićav, ali ne previše, imao je nepravilno, ali neodoljivo privlačno lice. Drugim riječima, osvojio me na prvi pogled i odmah sam osjetila jednu jedinu želju: da bude samo moj.

- Drago mi je što smo se upoznali – rekla sam s osmijehom dok smo se rukovali.

Imala sam osjećaj da je i on ostao očaran mnome. No, to nije bilo ništa čudno: na brojne sam muškarce ostavljala takav dojam, bilo bi čudno da je drugačije.

Ipak, nastavila sam se pretvarati, Antonela nije smjela primijetiti koliko sam uznemirena. Bila sam navikla uvijek uzimati ono što želim, ne tražeći ni od koga dozvolu. I uvijek mi je sve bilo posluženo na pladnju, nikada se ni za što nisam morala previše truditi. No, ovaj put je bilo drugačije…

Isprva sam pomislila kako nije u redu da Antoneli preotmem muškarca kojeg je zavoljela. Ona je bila jedina prijateljica iz škole koja je ostala uz mene. Bila mi je odana i voljela me: učinim li joj to, udaljit će se od mene, a to nisam željela.

No, kako je vrijeme prolazilo, shvatila sam da moja čežnja za Milanom raste i da ne mogu suspregnuti svoju želju da ga posjedujem.

Nekoliko puta sam zajedno s Veljkom izašla s njom i njezinim mladićem.

- Zaista ne razumijem što vidiš u tim ljudima! – prokomentirao je jednom prilikom. – Oni su tako različiti od našeg kruga prijatelja. Dovoljno je da pogledaš kako su odjeveni…

Nisam se trebala ljutiti na njega jer sam u jednakoj mjeri bila snob kao i on, no njegovi komentari na račun moje prijateljice su me zasmetali.

- Možda se i odijeva loše – odvratila sam - ali je jako draga i volim je. Poznajemo se godinama, vrlo je inteligentna i s njom mogu razgovarati o svemu.

Bila je to strelica upućena njemu, s obzirom na to da je on znao razgovarati samo o novcu i motorima.

No, on nije shvatio moj sarkazam.

- Možda si u pravu, no meni je dosadna – primijetio je.

Da, njemu su bile zanimljive samo osobe koje su išle na tenis i u luksuzna ljetovališta, a ja sam se među njima nasmrt dosađivala. No, nisam mogla reći Veljku što mislim o njima niti što mislim o Milanu. Bio bi šokiran da je to čuo.

A ja sam i dalje stalno razmišljala o Milanu. Prije ili kasnije završit ćemo u zagrljaju, znala sam, i samo sam čekala da se to i dogodi. Nisu mi promakli njegovi značajni pogledi.

Bila sam uvjerena da poklekne li Milan pred mojim šarmom, to može značiti samo da nije pravi čovjek za nju. Njoj je trebao muškarac koji je odan poput psa, a Milan mi nije djelovao kao takav tip.

Antonela je bila zgodna, ali ništa više od toga. Kako bi ga mogla zadržati na duže vrijeme uz sebe? Bolje da to odmah shvati, pokvareno sam razmišljala.

Osim toga, zašto bih imala toliko skrupula? Ako nije glupa, Antonela će me shvatiti i oprostit će mi. Možda ne odmah, ali…

Bilo je to prvi put da sam se osjećala tako zagrijano za nekog muškarca. Iako je bio dečko moje prijateljice, ja nisam prestajala razmišljati o tome što bih radila s njim samo kad bih imala priliku. Nije to još s moje strane bila ljubav nego želja koja se pomalo pretvorila u neizdrživu žudnju.

- Znaš da si jako simpatična Milanu? - rekla mi je Antonela jedno poslijepodne.

- Zaista? – pitala sam naoko nemarno, iako sam u sebi likovala.

- Da, često te spominje, kaže da si jako dobra djevojka i da sam sretna što imam takvu prijateljicu – odgovorila je i dodala nasmiješivši se: - Da mi nisi prijateljica, bila bih ljubomorna, ali imam povjerenja i u njega i u tebe pa znam da se ne moram ničega plašiti.

Govorila je to više da sebe umiri nego što je zaista u to bila uvjerena, osjećala sam to.

No, ja nisam imala nikakvu grižnju savjesti. Samo sam, poput jastreba, čekala pravu priliku. I ta je prilika napokon stigla.

Tog nedjeljnog jutra Antonela je sa svojom obitelji otišla u posjet nekoj staroj teti koju nije već dugo vidjela i trebala se vratiti tek kasno navečer. Milan je odbio njezin poziv da joj se pridruži pojasnivši da ne voli obiteljske skupove.

Vidjela sam ga u kafiću u koji smo obično svi zajedno odlazili. Bio je sam i pio je kavu.

Ja sam u parku ispred kafića bila na uobičajenom trčanju. Kad me ugledao, mahnuo mi je rukom i odmah izašao iz kafića.

- Kakvo ugodno iznenađenje! Što radiš tu tako rano?

Nasmiješila sam se, a u cijelom tijelu sam osjetila trnce uzbuđenja.

- Ujutro obožavam trčati – rekla sam milujući ga pogledom.

- On je pogledom punim želje prešao preko moga tijela.

- Prekrasna si… - promucao je.

- Trebao bi i ti trčati – koketirala sam.

- Zašto? Misliš li da mi je to potrebno? Jesam li možda debeo?

Nasmijala sam se.

- Ma ne, u odličnoj si formi. Ali fizička aktivnost razbistruje um. Onda malo jasnije možeš razmišljati i shvatiti svoje osjećaje.

- Ali ponekad jasno shvaćanje svojih osjećaja ne mora biti baš ugodno, zar ne? - odvratio je.

- Misliš? Ja mislim da se tada čovjek osjeća bolje…

- Dobro, uvjerila si me. Idem s tobom, iako sam u trapericama i nemam tenisice.

Malo sam usporila ritam pa smo nastavili zajedno. Razgovarali smo o svemu: o vremenu, o školi, o filmovima koji nam se sviđaju… Antonelu niti jedno od nas nije spomenulo. Bilo je očito da je ta tema za njega tabu, baš kao što je to bila i za mene.

Na kraju me pozvao k sebi, a ja nisam odbila. Osjećala sam se uzbuđeno kao tinejdžerica na prvom spoju. Zavaravala sam se da me privlači samo činjenica što je on zabranjeno voće, hir kojeg ću se vrlo brzo zasititi. Ali kojeg se ne želim odreći odreći.

 

Primio me u svoj dom kao kraljicu, no ja, koja sam navikla živjeti u luksuzu, njegov sam stan doživjela kao prilično bijedan i malen. Nimalo sličan stanovima na kakve sam ja navikla.

Ipak, popustila sam pred njegovim vrelim zagrljajima i snažnim rukama. Uostalom, to je bilo jedino što sam htjela, ostalo mi i nije bilo važno.

- Ela, ti si fantastična žena – rekao mi je Milan prije nego što smo se to poslijepodne rastali. – Nikad nisam upoznao ženu poput tebe. Volio bih da se ponovo vidimo – rekao mi je.

- A Antonela? – pitala sam spomenuvši je prvi put.

- O tome ćemo razmišljati poslije, sad je dovoljno da ti kažem da ne mogu bez tebe – rekao je i zagrlio me.

I ja sam htjela da se ponovno nađemo. Milan je bio fantastičan ljubavnik i nikad me nitko prije njega nije tako uzbudio.

Vidjeli smo se još jednom, i još jednom, i opet…

A onda me jednoga dana Antonela nazvala.

- Ela, imaš li vremena za mene? – pitala me čudnim glasom. – Potrebna mi je pomoć.

Bilo mi je jasno da ništa ne sumnja jer inače ne bi na taj način govorila.

- Naravno, možemo se naći prije večere, ako želiš?

- Može, hvala ti, zlatna si...

Kad je to rekla, osjetila sam nešto što je nalikovalo grižnji savjesti. Za mene potpuno nepoznat osjećaj, no ipak…

Čim smo se našle vidjela sam da je Antonelino lice tužno, obrazi ispijeni, oči upale.

- Što ti je? Zar se ne osjećaš dobro?

- Očajna sam.

- Ali zašto?

- Mislim da Milan ima drugu djevojku - rekla je uzdahnuvši.

Uzdahnula sam i ja. Antonela je patila i to sam jasno mogla vidjeti na njezinom licu, a patila je zbog mene! Osjećala sam se kao da me netko udario u trbuh.

- Oh, Antonela…

Tisuću puta sam zamišljala tu situaciju i uvjeravala sebe da neću osjetiti ništa. Ali, nije bilo tako…

- Više ne želi biti sa mnom – jadala mi je. Kad se nađemo, uvijek je namrgođen. Kad ga pitam o nama, počne izbjegavati odgovor. Nema me više volje niti poljubiti.

- To je sigurno samo prolazna kriza, proći će – tješila sam je,

- Nadam se da je tako. Ne mogu bez njega, tako ga volim!

- Hajde sad, nemoj pretjerivati… Od ljubavi, srećom, još nitko nije umro.

- To kažeš zato što nikad ništa slično nisi osjetila.

Uzdahnula sam.

- Ako tako misliš, zašto si me onda tražila za savjet i pomoć?

- Oprosti, imaš pravo. Baš sam glupa. Trebalo mi je rame za plakanje. A ti si moja najbolja prijateljica… Oprosti mi, Ela…

Oh, Bože, ona mene moli da joj oprostim. Ovo je apsurdna situacija! Bilo bi pošteno od mene da sam joj rekla da je luda i da se treba maknuti od mene jer joj samo nanosim bol te da sam najgora osoba koja hoda zemljom. No, šutjela sam.

Rastale smo se zagrlivši se i u tom trenutku sam pomislila kako više ne želim vidjeti Milana.

Prvi put u životu shvatila sam da mi je do nekoga zaista stalo i nisam više mogla dalje nanositi zlo Antoneli. Uvijek sam uzimala što sam htjela ne osvrćući se, no bol moje prijateljice me zaista pogodila. Napokon sam sišla s pijedestala na kojem sam bila i s kojeg sam na sve oko sebe gledala svisoka.

Kad me Milan nazvao, rekla sam mu da želim razgovarati s njim.

- Onda se možemo vidjeti večeras kod mene – predložio je. – i ja sam htio razgovarati s tobom. Antonela ima za ispraviti gomilu zadaća svojih učenika pa se, kako je sama rekla, ne možemo vidjeti.

Čudno, meni je rekla nešto drugo, da je napokon odlučila raščistiti s njim. Možda je zaboravila na zadaće.

I tako sam otišla kod Milana odlučna prekinuti našu avanturu. A poslije je njegova stvar što će poduzeti u vezi Antonele.

- Dugo sam razmišljao, Ela, i donio sam odluku – rekao je.

- Odluku? – ponovila sam. – O čemu?

- Ostavit ću Antonelu, zaljubljen sam u tebe.

Skočila sam na noge.

- Što? Ali…

- Znam što želiš reći, Ela. Da si protiv toga jer voliš Antonelu. Razumijem te, ona je divna osoba i čovjek je mora voljeti. No, ja sam zaljubljen u tebe i s tobom želim zasnovati obitelj. Zavukla si mi se pod kožu. I znam da i ti osjećaš isto, odmah sam to shvatio, od prvog trenutka kad smo se pogledali u oči. Pokušala si se suzdržati, ali nisi uspjela. Inače sada ne bismo bili tu gdje jesmo.

Zakoračila sam unatrag i odmahnula glavom.

- Nije istina!

- Zašto negiraš ono što je očito?

- Ne, Milane, nije tako – promucala sam.

Kako da mu kažem istinu, odnosno da je bio samo moj hir?

Upravo u tom trenutku oboje smo čuli prigušen jecaj: Antonela je bila na vratima i gledala nas s nevjericom.

- A ja, ja nisam željela vjerovati kad su mi govorili da Ela dolazi k tebi, mislila sam da to govore iz čiste zavisti…

Glas joj je puknuo i jecajući je otrčala stepenicama.

Ono što se poslije dogodilo bila je normalna posljedica, ono što smo i očekivali: više nije htjela razgovarati ni sa mnom ni s Milanom.

Vratila se na posao u školu, ali je izbjegavala razmijeniti i jednu jedinu riječ sa svojim sada već bivšim partnerom. A zatim je zatražila i dobila premještaj u drugu školu. Nije mogla podnijeti da radi u blizini čovjeka koji joj je slomio srce.

Milan je nju prestao voljeti, i to mojom krivnjom. A kad je otkrio da je meni bio samo hir, to ga je psihički dotuklo.

Sjećam se njegova pitanja koje je istodobno bilo puno čuđenja i ljutnje.

- Ma kako si mogla to učiniti ako me nisi voljela?

Nisam mu mogla odgovoriti jer nije bilo pravog odgovora. Zašto sam se tako ponijela? Iz dosade i iz hira, Milan je bio samo još jedan zgodan muškarac koji je nedostajao na popisu mojih „žrtava“.

Smatrala sam da uopće nije za mene, niti bih ja ikad mogla biti s takvim muškarcem. No, morao je biti moj, bilo mi je normalno da uzmem ono što želim i uopće nije bilo važno ako pritom zgazim nečije osjećaje.

No, takvo je razmišljanje sada pripadalo prošlosti. Pokušala sam razgovarati s Antonelom, ali ona nije pristala da se vidimo. Puno puta sam joj pisala mejlove, vjerojatno ih je samo dilitala. Bili su to razni pokušaji da joj objasnim svoje sebično ponašanje i molbe da mi oprosti. No, mogla sam samo pretpostaviti kakva je bila njezina reakcija na moje riječi.

Pritisnuta osjećajem grižnje savjesti zatvorila sam se u sebe. Nisam više izlazila niti s Veljkom, a njemu nije trebalo puno da nađe utjehu i da se vjenča s jednom našom zajedničkom prijateljicom.

Majka mi je govorila da sam pogriješila što sam dopustila da od mene ode takav muškarac. No, mene nije zanimao brak samo kao fasada. Veljko nije bio muškarac za mene, no počela sam se pitati postoji li uopće takav.

Jako sam se promijenila tih mjeseci. Pa i na poslu sam počela više surađivati s kolegama i slušati njihovo mišljenje, bez da stalno namećem svoje. Nije bilo lako, no osjećala sam da sam na pravom putu.

Kad je stari inženjer Tihomir otišao u mirovinu i kad je moj otac umjesto njega zaposlio mladog i inteligentnog Brunu s neodoljivim osmijehom, shvatila sam da je i na mene došao red da se zaljubim. No, ranija su me iskustva navela da idem polako. Prije nego ljubav, među nama se razvilo prijateljstvo i poštovanja. A onda sam ujutro kad bih se spremala na posao počela osjećati uzbuđenje i jedva bih čekala da ga vidim.

Kad me pozvao na piće, odmah sam prihvatila. Zatim smo zajedno otišli na pizzu, pa na večeru… I tako se među nama postupno rodila ljubav.

Među nama nema tajni: Bruno zna sve moje grijehe iz prošlosti, on poznaje i onu staru Elu. Naučio me kako da ih prihvatim i potaknuo me da ponovno pokušam stupiti u kontakt s Antonelom. Rekao je da moram biti uporna ako je volim.

Znam da ona sada ima neki novi život, da ima zručnika Karla i da je s njim sretna. Hoće li mi moći oprostiti? Hoće li me htjeti vidjeti ili će me otjerati iz svog života? Hoće li shvatiti da sam zahvaljujući njoj postala druga osoba i da mi je zaista stalo do našeg prijateljstva?

Napokon sam pozvonila na njezina vrata. Znala sam da još živi s roditeljima i da je u subotu kod kuće. Trgnula se kad mi je otvorila, a zatim mi je pokušala zalupiti vrata pred nosom.

- Molim te, nemoj - rekla sam. - Barem me prvo saslušaj… - bila sam uporna.

Mora da ju je nešto u mom glasu uvjerilo da sam iskrena pa je zastala.

- Znam da ne zaslužujem ništa i da imaš potpuno pravo da me mrziš, ali…

Vidjevši me tako skrušenu, vjerojatno je shvatila da sam se zaista promijenila, stoga mi je odlučila dati još jednu priliku.

- Izvoli, uđi…

- Imam ti toliko toga za reći – započela sam ne gledajući je u lice.

- Ne znam zašto te primam u svoj dom kao prijateljicu, Ela. Ti to nikad nisi bila – odgovorila je Antonela. - Jako sam patila, i zbog Milanove prevare i zbog tvoje. Pogotovo što si ti to činila iz čistog hira.

- Znam - promrmljala sam postiđeno – ponijela sam se na najgori mogući način.

- Onda zašto si sada tu?

- Zato što sam uvidjela svoju pogrešku i od tada se više nisam mogla smiriti. Kolike sam ti samo mejlove napisala…

- Nijedan nisam pročitala – prekinula me hladno. – Nisam više htjela ni čuti za tebe…

- Mogu to razumjeti, ali nadam se da ćeš me barem sada poslušati.

S još uvijek nepovjerljivim pogledom ponudila mi je da sjednem u dnevnu sobu.

Ispričala sam joj kako se sve dogodilo, opisala kako sam se osjećala, kako me pekla savjest i kako sam se odlučila promijeniti.

- Zahvaljujući tebi sam sišla sa svog pijedestala – zaključila sam.

- Drago mi je to čuti, ali ne možeš očekivati da opet budemo prijateljice kao nekad. Ne mogu to – rekla je.

Poraženo sam spustila glavu. Što bih dala da mogu ponovo zadobiti njezinu naklonost i prijateljstvo nakon što sam ih sama bacila u vjetar!

- Zar ne bismo mogle početi iznova? – usudila sam se predložiti.

- Mislim da to nije moguće, uvijek će me boljeti sjećanje na ono što si učinila.

- Ali ja te zaista volim, Antonela, vjeruj mi.

Uzdahnula je. A zatim je nešto privuklo njezinu pažnju - lutkica zakvačena za ručku moje torbe.

Oči su joj se ispunile suzama.

- Još je imaš…

- Da, poklonila si mi je za osamnaesti rođendan, sjećaš li se?

- Naravno da se sjećam…

Unatoč svemu, za naše prijateljstvo ima još nade. Ispružila sam ruku prema njezinoj i ona ju je prihvatila.