Da je Bandić 'nevin' kao Milanović, davno bi bio u pritvoru
Lakoća s kojom je Državno odvjetništvo odbacilo prijavu Mladena Hrgareka, vlasnika marketinške agencije Madison Consulting, protiv predsjednika SDP-a Zorana Milanovića zaslužuje puno ozbiljniju analizu od one kakvu je dobilo proteklih nekoliko dana u hrvatskim medijima. I to ne zbog toga jer se čini kako DORH nije procesuirao očigledni krimen bivšeg premijera. Nipošto. Zakasnjela reakcija savjesti Mladena Hrgareka, koji je tek nedavno prijavio Milanovića za nekoliko godina staru ucjenu, ono je što je zapravo najsumnjivije u cijeloj priči. Možemo samo nagađati zbog čega inače ugledni direktor marketinške agencije tvrdi kako mu je Milanović uvjetovao zadržavanje posla sa SDP-om uplaćivanjem novca na račun tvrtke osobnog prijatelja. To, uostalom, nije ni bitno, baš kao što su i razmjeri prijavljenog "kriminala" potpuno irelevantni. Radi se o tobožnjim uplatama od oko 15 tisuća kuna, s tim da u tim transakcijama ni na koji način nije oštećen javni interes, nego eventualno SDP, a moguće je i da se radilo o realnim i isporučenim uslugama. U čemu je onda problem? Zbog čega postupanje DORH-a u aferi Madison treba staviti pod posebno povećalo?
U pitanju je jednakopravnost.
Teško se oteti dojmu kako je u drugim slučajevima u kojima su u epicentru interesa bili neki drugi politički kapitalci, DORH bio puno revniji. Možda i previše.
Ako usporedimo razinu gorljivosti DORH-a u angažmanu prema političarima kao metama, onda nam je prva asocijacija golema razlika u pristupu prema Zoranu Milanoviću i prema Milanu Bandiću. Milanović je preslušan, njegove teze uzete su zdravo za gotovo te je ostavljen na miru neka trpi relativno nisku kolateralnu političku štetu jer se, naravno, pročulo kako je bio predmet istrage zbog ozbiljnih optužbi. Bandić je, pak, bio pod istragom i mjerama tajnog praćenja mjesecima. Nakon vrlo opsežne akcije je uhićen te je u pritvoru proveo nekoliko mjeseci. U Bandićevu slučaju saslušani su deseci svjedoka, obavljen je niz pretresa, izuzeta je hrpetina dokaznog materijala. Razina hiperaktivnosti DORH-a i policije bila je zaista impresivna, a rezultat poprilično otužan. Toliko otužan da sam se u više kolumni pitao što je zapravo suština optužnice protiv Milana Bandića, čovjeka o čijem sam gradonačelnikovanju više puta pisao izrazito kritično. Valja podsjetiti kako je Bandiću, između ostalog, natovareno pitanje financiranja predsjedničke kampanje, iako je zbog nejasnog zakona sam tražio očitovanje Ministarstva financija te je nejasno zbog čega Bandićev slučaj nije ostao na razini upravnog postupka s Poreznom upravom. Nadalje, Bandić je optužen za pogodovanje kod navodno nepravovaljanog zapošljavanja nižepozicioniranih djelatnica u gradskim tvrtkama, što je razina krimena na razini vođenja postupka iz radnog, a ne kaznenog prava. Uz to, prijavljen je zbog dodjeljivanja posla odvoza otpada Pripuzovoj tvrtki, iako je poprilično očigledno kako konkretni posao u Gradu Zagrebu i nije imao tko drugi obaviti.
Dakle, ne ulazeći u osobne (ne)simpatije prema Milanoviću i Bandiću, ostaje otvoreno pitanje zašto su s prvim istražitelji razgovarali pa se pozdravili, a zašto na drugog nemilosrdno nasrću iako, mimo očekivanja, ni nakon dvije godine ne dolaze s dokazima o zaista ozbiljnom kriminalu, nego samo gomilaju indicije?
Možemo povući i druge paralele koje se mnogima neće svidjeti jer će se aferu Madison usporediti sa slučajevima koji su postali simbol krupnog političkog kriminala.
Konkretno, ako su istražitelji uzeli zdravo za gotovo da je riječ političara Zorana Milanovićeva jača i vrednija od iskaza poslovnog čovjeka Mladena Hrgareka, zašto je onda političar Ivo Sanader prvotno u slučaju Ina-MOL osuđen temeljem iskaza poslovnog čovjeka Roberta Ježića? O tome je li reputacija Mladena Hrgareka nešto bolja nego ona Roberta Ježića ne treba trošiti previše riječi jer nas to u konačnici ne može nikamo odvesti. Uostalom, Ježić niti nema "pomoćnog svjedoka", dok je na Hrgarekovu stranu stao bivši ministar financija Slavko Linić.
Mogli bismo u nastavku ove elaboracije o nejednakosti postupanja represivnog aparata RH bistriti i moralizirati o "očiglednom" političkom utjecaju na vođenje pojedinih postupaka. No, iskreno, osobni je dojam kako nam cijeli pravosudni sustav jednostavno nije na razini zrelosti u kojoj može realno procijeniti svoju (ne)objektivnost. Ako govorimo o toj razini problema, onda niti ne možemo reći da je afera Madison neki bitni kamen graničnik koji određuje novu razinu ispolitiziranosti, nestručnosti ili nejednakopravnosti. Tijekom posljednjih godina, koje su obilježili veliki katarzični istražni i sudski procesi, bilo je više ozbiljnih trenutaka za koje možemo reći da su obilježili stanje domaćeg pravosudnog sustava. Primjerice, prvi graničnik koji nam je rekao da smo u teritoriju pravnog nereda je kvaliteta obrazloženja presude Ivi Sanaderu u slučaju Ina-MOL. Svatko pravno pismen mogao je s dosta sigurnosti reći da će nešto tako sklepano jednom i negdje sigurno pasti.
Do drugog i mnogo bitnijeg graničnika došli smo ovih dana izricanjem presude u slučaju Spice. Pravosudni je sustav u tom slučaju demonstrirao kako nije u stanju voditi slučajeve sofisticiranog korporativnog kriminala. Sitna direktorska boranija dobila je poneki mjesec zatvora, dok se masterchef cijele kuhinje Spice, Damir Polančec, velemajstorski izvukao, iako je poprilično očigledno kako je upravo on bio osoba koja je jedina mogla uvezati pokušaj ne samo nelegalnog menadžerskog preuzimanja Podravke njezinim vlastitim novcem, nego i podravsku kuhinju s mutnim mađarskim igrama u Ini. Postojanje veze naslutilo se još kad smo doznali za kredit mađarske banke koji je trebao pomoći Podravkinim menadžerima da prikriju štetu realiziranu po margin kreditu banke Merrill Lynch, a majstor Polančec osuđen je samo zbog reflektora na lokalnom podravskom igralištu. To su, otprilike, pravi dosezi našeg pravosudnog aparata. Nije sustav u stanju dokazati notorno: da su Podravkini menadžeri pokušali kupiti Podravku Podravkinim novcem te su tako teško oštetili dioničare. Umjesto toga, prošla je zaista nestvarna priča o obrani od neprijateljskog preuzimanja koju su mediji prokazali kao jako rijetku maglicu, onakvu koja ne može poslužiti u raboti ozbiljnog mazanja očiju.