MILJENKO JERGOVIĆ Skalinada: vječna oda prosječnim osjećajima prosječnih ljudi

Jednog od ovih dana dok sam dugo čekao svoj red na semaforu, na onom kratkom zelenom za skretanje prema Bundeku, usred nemile gužve uzrokovane nekakvim festivalom cvijeća i ukrasnog bilja, odnekud mi je izvrla Skalinada. Jednostavna, pjevna i repetitivna melodija, beskrajna kao mantra koja se stalno vraća na početak, s tekstom koji, naravno, znam od prve do posljednje riječi, iako ga nikada nisam učio i sad mi se čini da ga se u posljednjih dvadeset godina nisam ni prisjećao, a kamoli da sam ga u sebi ili naglas pjevao, Skalinada mi je došla kao jedna od onih pjesama koje čovjeka u jednom trenutku obuzmu, prate ga kroz dan, prekrivaju mu sve druge misli, anesteziraju brige i traume, učine ga taman toliko tupim da sve oko sebe preživi i da se poslije ničega ne sjeća. To su one pjesme koje se javljaju kada čovjek tone u san i kada se iza sna budi, u trenucima kada je na ivici života, kad gubi svijet i ničega se više ne sjeća. Pjesme bez smisla i bez vrijednosti, čiji je tekst ponovljen već toliko puta da ga više ne čujemo i ne razumijemo, nego su to riječi izvan smisla i značenja, i čovjek ih ponavlja kao što se ponavljaju dječje brojalice i drevne bajalice.