Новости по-русски

Nevjerojatna priča o Sari Kolak: Od bacanja loptice do olimpijske zlatne medalje

Nevjerojatna priča o Sari Kolak: Od bacanja loptice do olimpijske zlatne medalje

U ranim jutarnjim satima većina Hrvatske je spavala, ali jedan grad je cijelu noć navijao za svoju heroinu. Građani Ludbrega su unatoč umoru čekali finale bacanja koplja i Saru Kolak, ludbreško čudo od djeteta, koja je u Rio de Janeiru osvojila zlatnu medalju.

Svojim uspjehom iznenadila je cijelu Hrvatsku, ali ne i njene sugrađane, koji su znali za što je ona sposobna. Njen osobni rekord prije Rija od 63.50 metara, ovjekovječili su bijelom linijom iste duljine koja se proteže od centra svijeta u Ludbregu, a jučer su tu liniju “doštukali” na 66,18 metara.

U kafiću

Bonaparte oko 50 ljudi je pratilo Saru Kolak, a među njima je bila i njena majka Aleksandra, koja nije mogla pronaći riječi kojima bi opisala svoje osjećaje.

- Nisam mogla vjerovati, bila sam izvan sebe, ali mislim da u tom trenutku ni ona nije znala što je postigla. Čule smo se odmah poslije i ona je feštala sve do 4 ujutro, ali mislim da ni meni ni njoj sve ovo još nije sjelo. Tek kada je zagrlim, znat ću da se ovo stvarno dogodilo - rekla je Aleksandra, koja je zajedno s ostalima sve do 5 ujutro slavila Sarin povijesni uspjeh.

Baka gledala prijenos

Njen uspjeh pratila je i njena 67-godišnja baka Nena, koja je zajedno sa susjedama gledala Sarin trijumf.

- Nemam riječi. Ona je hrabra, ima volju i dobro srce i, što je najvažnije, ne drži se velika. Sluša savjete svojih roditelja, koji su joj u svemu bili velika podrška - rekla je baka Nena te dodala da cijeli grad zna za njenu Saru, a sada će i cijeli svijet.

Sarina soba u kući obitelji Kolak ispunjena je medaljama i startnim brojevima s njenih brojnih natjecanja, ali njen put do zlata nije bio lagan. Prije dvije godine zadobila je tešku ozljedu ramena, nakon koje je mislila da više neće moći bacati. Njen oporavak je trajao deset mjeseci, ali uz podršku svoje obitelji i trenera Andreja Hajnšeka, uspjela se vratiti koplju. Kako kaže poruka na njenom zidu, “Bez borbe, nema napretka”. I to je dokazala na Europskom prvenstvu u Amsterdamu, gdje je osvojila broncu i ostvarila normu za Olimpijske igre. Ipak, u Brazil je otišla bez imperativa.

Fotoreportaža iz doma Sare Kolak 

 

 

- Njoj je najvažniji bio Amsterdam, a u Rio je otišla uživati. Rekla mi je, mama ja idem tamo gristi pa ćemo vidjeti što bude. Prvi je cilj bio finale. Pa osam najboljih. I onda... - i tu je stala njena majka, koja je uz nju bila od prvih sportskih koraka. Sarina majka je, naime, bila rukometašica, čak se i Sara okušala u rukometu, ali je ubrzo otkrila novu ljubav.

- Ja sam joj samo rekla da nastavi tamo gdje sam ja stala. I ona je učinila puno više od toga. Sve je počelo s bacanjem loptice u osnovnoj, a kada je prerasla tu disciplinu, dali su joj u ruke koplje i tako se stvorila ljubav - rekla je Aleksandra.

Drugi otac

 Sara je bacanje koplja počela trenirati s 14 godina, a prije toga se okušala kao mažoretkinja, svirala je tamburicu, trenirala rukomet i košarku te na kraju bacala lopticu koja ju je dovela do koplja. Zbog treninga je često mijenjala škole, a već kao 17-godišnjakinja morala se odseliti iz Ludbrega u Rijeku, gdje je postala članica Atletskog kluba Kvarner. Poslije srednje škole upisala se na studij menadžmenta u Rijeci, a ujedno je dobila i novog trenera - Andreja Hajnšeka, bez kojega ovaj cijeli uspjeh ne bi bio moguć.

- Ona se preselila kod njegove žene u Celje i tamo je trenirala. Andrej joj je kao drugi otac i vjerujem da ga ne bi mijenjala ni za jednog trenera na svijetu - rekla je Sarina majka te dodala kako je ovo tek početak Sarinog puta prema vrhu.

Читайте на 123ru.net