FILMSKI KRITIČAR JL-a O JEDNOM OD NAJIŠČEKIVANIJIH DOMAĆIH FILMOVA Ako vas ne šokiraju ubojstva i seks među muškarcima, onda tu nema ničega šokantnog

Jedino po čemu se ovo ostvarenje 33-godišnjeg redatelja izdvaja netipičan je marketing: publiku se pokušalo privući u kina mamcem da se u njemu svlače omiljeni hrvatski glumci

Prije pet godina u snijegom zametenoj Lici Dalibor Matanić snimio je film “Ćaća”.

Nije imao puno novca, čak ni milijun kuna, u ekipi su bila samo četiri glumca (Ivo Gregurević, Judita Franković, Iva Mihalić i Igor Kovač), sve su napravili u 11 radnih dana, ali su mogli biti zadovoljni: drama od samo 70 minuta koja u završnici prerasta u triler-horor dobila je u Puli 3 Zlatne arene, za režiju, kameru (naš Amerikanac Vanja Černjul) i sporednu žensku ulogu (Mihalić). Bio je to vrlo precizan rad, Matanić je sam napisao scenarij i vjerojatno vizualizirao scene dok ga je stvarao.

Gorski kotar

Ove smo godine dobili još jedan žanrovski izdanak koji se odigrava u hrvatskim krajevima pod snijegom, točnije u Gorskom kotaru, i ovdje se ubija te radi još koješta drugo, glumaca je nešto više, pa i lokacija, no i to je u osnovi niskobudžetna produkcija (poput “Ćaće”, nastala je bez stimulacije Hrvatskog audiovizualnog centra), a javnost se mamilo tvrdnjom da je film “šokantan”. Riječ je o “Goranu” Nevija Marasovića, koji je svjetsku premijeru imao u kolovozu na Fantasia film festivalu u Montrealu, gdje je glavni glumac Franjo Dijak nagrađen za najbolju mušku ulogu, dok je u nas prvi put prikazan prošli mjesec na Zagreb film festivalu u jednom od pratećih programa.

Prizori seksa

Je li film zbilja šokantan? Ovisi. Ako vas mogu uznemiriti prizori seksa među muškarcima (dakako, simuliranog), onda jest. Ako ne, ništa od toga. Ima tu i ubijanja, i to dosta, međutim, je li to uznemirujuće? Ne baš, pogotovo ne poklonicima žestokih horora koji su se nagledali neusporedivo radikalnijih prizora u filmovima tog žanra.I opet se isplati usporediti “Gorana” i “Ćaću”. U potonjem filmu napetost se gradi sporo, mijenjaju ugođaji, da bi naposljetku sve eksplodiralo, ali ne na pretjerano ekstreman način. Matanić odlično vodi glumce, brižljivo bira planove i malim montažnim rezom postigne više nego što bi netko napravio scenama eksplicitnog krvoprolića.

U “Goranu” dugo vremena niste sigurni kakav film gledate. Jedan kanadski kritičar opisao ga je kao komediju, što dostatno govori o neuhvatljivosti dramskog tona toga djelca. Dijak igra taksista iz Delnica čija je supruga (Nataša Janjić), cura iz bolje obitelji, slijepa, no to bi vam moglo promaknuti jer je redatelj tu činjenicu plasirao vrlo diskretno. To što ona ne vidi dosta je važno, s obzirom na to da se valjda zato vezala za gubitnika koji je pritom i latentni alkoholičar. Ima s njim još jedan problem, ali ne treba previše otkrivati priču. Ukratko, dok stječete prva narativna uporišta, nije vam baš lako jer Marasović puno slabije radi s glumcima od Matanića, neki su prenaglašeni, neki kako treba, a neki suviše podigrani. Glazbe povremeno uopće nema, povremeno je suviše nametljiva, a jedino je prilično zanimljiva kamera Damira Kudina. Sve se doima raštimano, tako da “šokantnu” završnicu ne doživljavate kao vrhunac nego silaznu krivulju jedne čudne filmske pustolovine.

Dodatni problem su “déjà vu” dosjetke. S radija stalno odjekuju stari šlageri (“Vozi me vlak v daljave” u izvedbi Betty Jurković i dr.), što je patentirao Matanić u svom prvijencu “Blagajnica hoće ići na more” i čak doveo Dragu Diklića pred kamere. Na televizoru se vrti “Tko pjeva zlo ne misli”, valjda zato - kako je objasnio Marasović - što je Krešo Golik, redatelj tog filma, iz obližnjih Fužina, a dramsko usijanje postiže se prikazivanjem videokazete na kojoj je umjesto “Vlaka u snijegu” Mate Relje snimljen spolni odnos. Nešto slično - ali drugačijeg sadržaja - već smo vidjeli u prvijencu Mirjane Karanović “Dobra žena”: valjda samo u filmovima iz regije videorekorderi igraju tako važnu ulogu.

Jedino po čemu se “Goran” izdvaja netipičan je marketing: publiku se pokušalo privući u kina mamcem da se u njemu svlače omiljeni hrvatski glumci. To je politički korektan pomak, dosad se samo eksploatiralo žensku golotinju, a sada prvi put i mušku. Hoće li od toga biti rezultata, vidjet ćemo, no u najposjećenijem zagrebačkom multipleksu u Branimir centru film igra u najmanjoj dvorani, što dostatno govori o oprezu prikazivača.

Pozivanja na Fargo

Zašto je “Goran” tako slab film, a “Vis-a-Vis”, prethodno ostvarenje 33-godišnjeg Marasovića, spada u najbolja ostvarenja hrvatske kinematografije novoga doba? Zato što redatelju ne odgovaraju žanrovski filmovi. Njegovo debitantsko ostvarenje “The Show Must Go On” imao je zanimljivu premisu, trebao je biti prvi pravi hrvatski film katastrofe, ali je bio krajnje neuredan i samodopadan, slično kao i “Goran”. Naprotiv, kada uroni u projekt u kojem se prelamaju osobno i fikcija, u kojem se rezultat pegla do savršenstva, to je posve druga stvar: prostori art filma su teren na kojem se on neusporedivo bolje snalazi.

Uzaludna su pozivanja na “Fargo” braće Coen, tamo se humor, groteska i horor spajaju beskrajno inventivno, ali za utjehu, ni Amerikancima to uvijek ne uspijeva, snimili su oni nekolicinu promašaja dok su pokušavali ponoviti tu čudesnu formulu. Marasoviću je najpametnije da se kloni žanra i pravi autorske filmove: tada bismo uistinu mogli dobiti velikog redatelja.